Evrovizija nikad nije bila apolitična

Završeno je 66. takmičenje za pesmu Evrovizije, na kome je sasvim očekivano pobedila Ukrajina čime je Evropska radiodifuzna unija (EBU) još jednom stavila do znanja u kojoj meri je politika bitno vezivno tkivo u izboru pobednika.

Međutim, neovisno od ove pobede, Eurosong nam daje jasnu sliku o tome kakva je geopolitička situacija u Evropi i gde je kojoj zemlji mesto u njoj.

Koliko para toliko muzike

U takmičenju mogu učestvovati sve zemlje čiji su emiteri aktivni članovi Evropske radiodifuzne unije. To uključuje i vanevropske zemlje kao što su Izrael, Maroko, Tunis, Alžir, Egipat, Liban, Libija i Sirija, ali od ovih zemalja do sada su učestvovali samo Izrael i Maroko, dok je Liban trebalo prvi put da se takmiči 2005, ali se povukao pošto je odbio da prenosi nastup izraelskog predstavnika.

Da nemaju sve zemlje isti tretman na Evroviziji, u startu demonstrira princip velike petorke koju čine Velika Britanija, Francuska, Italija, Španija i Nemačka. Glorifikovane kao osnivači Eurosonga, zapravo su pošteđene kvalifikacionog takmičenja u polufinalu tj. plasiraju se direktno u finale, jer daju najveći finansijski doprinos EBU. S tim u vezi, dešavali su se i izvesni paradoksi kao 2005. kada su zemlje velike četvorke, pošto Italija te godine nije učestvovala, zauzele četiri poslednja mesta i svejedno se direktno plasirale u finale naredne godine.

Fotografija: Christian Lue / Unsplash

Format polufinala uveden je 2004. kako bi se omogućilo većem broju zainteresovanih zemalja da se takmiče, pošto se njihov broj u Evropi znatno uvećao raspadom SFRJ i SSSR-a. Već sledeće godine pokazalo se da je jedno polufinalno veče nedovoljno, pa se od Evrovizije 2008. godine u Beogradu održavaju dve polufinalne večeri.

Podela na velike i male, bogate i manje bogate, na Zapad i Istok, vidljiva je i u samom nastupu takmičara, nekad i više nego tokom  glasanja. Nastupi pevača pokazuju i koji su kulturni dometi zemlje koju predstavljaju, ali prevashodno otkrivaju koliko ko ima para. Dovoljno je da prebrojite vatromete koji eksplodiraju na bini dok pevač nastupa, jer svaki se posebno plaća, odnosno naplaćuje.

Čar je u neizvesnosti

Pored svog sjaja, fejk glamura, kontroverzi, emocija, borbenog duha i svega što ovo takmičenje nudi, a lepeza je široka, ključ njegovog uspeha je neizvesnost. Pobednik nikako ne bi smeo da bude predvidljiv, mada se to poslednjih godina neretko dešavalo, a ove godine bilo očiglednije nego ikada do sada.

Irska je najuspešnija zemlja na Evroviziji sa ukupno 7 pobeda, ali je Švedska sa 6 prati u stopu. Luksemburg, Francuska, Holandija i Velika Britanija imaju po 5 pobeda.

Sve do kraja 90tih, evrovizijski vajb bio je takav da niste mogli znati kako zvuče pesme i izgledaju izvođači sve do finalne večeri. U novom milenijumu se to promenilo. Danas zahvaljujući internetu i evrovizijskim fanovima znamo manje više svaki detalj nastupa unapred, pa je faktor iznenađenja u tom smislu sveden na minimum, gotovo na nulu.

Glasanje i proglašenje pobednika, poslednjih godina su nekako uspevali da zadrže izvesnu dozu neizvesnosti, ponekad čak i dramatike, ali ona bledi.

Kladionice otkrivaju puno toga unapred, a političke prilike nagoveštavaju ko bi mogao biti pobednik.

2015. godine Evrovizija je ušla u Ginisovu knjigu rekorda kao godišnji takmičarski TV program koji se najduže emituje, kao i najgledaniji nesportski program na svetu, sa oko 200 miliona gledalaca. Osim u Evropi, prenosi se i na svim drugim naseljenim kontinentima. 2015. prvi put je prenošena uživo i putem Jutjub kanala, a od 2019. snimak se prikazuje na Netfliksu.

Glasanje po ključu

Pre upliva istočnih država 90tih, koje su pre toga, sa izuzetkom SFRJ i Turske, bila iza čelične zavese kada je Evrovizija u pitanju, u glasanju je bilo manje predvidivosti. Istina i tada je postojalo glasanje po ključu, odnosno međudržavno, prijateljsko, ali politički zasnovano glasanje.

Najpoznatiji primer su Grčka i Kipar, koji iz decenije u deceniju razmenjuju maksimalnih 12 poena.

Tih godina, evidentna je i međusobna podrška skandinavskih zemalja i tada se prvi put govori o skandinavskom bloku. Kasnije se pojavljuju baltički (eks-sovjetski) i balkanski (eks-jugoslovenski). Blokovsko glasanje nacija i glasanje po ključu još izraženije su postale sa uvođenjem glasanja putem SMS poruka.

Televoting na Evroviziji uveden je 1997. kada je isproban kod 5 zemalja, da bi se 2004. se u potpunosti prešlo na ovaj vid glasanja, što se nije pokazalo kao dobro rešenje, pa je od 2009. uveden princip 50-50 u kome polovina glasova dolazi od publike, a polovina od stručnog žirija. 2019. uveden je novi princip saopštavanja glasova kako bi se dodatno pojačala neizvesnost i dramatika.

Uvođenje televotinga kao problem se pojavio i demografski faktor, jer su zemlje za jakom dijasporom i razvijenim nacionalnim kultom počele konstantno da budu u vrhu pošto emigranti masovno glasaju za svoje etničke matice. Ta pojava posebno je bila uočljiva kod zemalja kao što su Turska, Albanija, pa čak i Srbija, koja je u periodu od 2004. do 2008. bila konstantno u vrhu, čak je 2007. i pobedila, a 2009. nije uspela da uđe ni u finale.

Ponovno vraćanje žirija u priču, rešilo je ovaj problem, ali je blokovsko glasanje i dalje vidljivo. I lako objašnjivo, pogotovu na primeru ex YU republika. Kako je prirodno da publika na geografski i kulturno bliskim području ima sličan muzički ukus i kako je tržište objedinjeno medijski i produkcijski, tako i muzičari koji sede u žiriju rade na prostorima svih republika, danas država, SFRJ pa neće da se zamere komšijama ili susedima. Sukobili su se oko predstavnika samo dok su bili jedna država, a danas se uglavnom međusobno podržavaju preko tarabe.

SFRJ ima zanimljivu istoriju vezano za Evroviziju, pogotovu u kontekstu uticaja političkih prilika. Sve do pada Berlinskog zida  bila je jedina socijalistička zemlja na Pesmi Evrovizije, kojoj se pridružila 1961. i takmičila se sve do 1977.

Te godine je napravljena trogodišnja pauza, jer je JRT bio ljut na Evropu zbog lošeg plasmana prethodnih godina, smatrajući se potcenjenim iako smo slali dobre kandidate. SFRJ se na takmičenje vraća 1980. i tokom naredne decenije ostvaruje dobre rezultate, s tim što 1985. ponovo nije učestvovala, jer se Evrovizija održavala 4.maja na dan obeležavanja Titove smrti, a 1989. maltene pred sam raspad države konačno je i pobedila.

Nakon raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora, pod sankcijama i usred ekonomske krize nisu bile u mogućnosti da učestvuju sve do 2004. Kada se spektakularno vraćaju na velika vrata, osvojivši drugo mesto. Makedonija je prvi put nastupila 1998.

Bosna i Hercegovina, Slovenija i Hrvatska počele su da se takmiče odmah po raspadu zemlje 1993. pobedivši u posebnim ad-hok kvalifikacijama četiri druge istočnoevropske zemlje. Nastupi Bosne i Hercegovine izazivali su ratnih godina izuzetno veliku medijsku pažnju i izlive simpatija publike. Međutim, te 1993. ni činjenica da je njihov predstavnik pevao kako je “Sva bol svijeta” u Bosni, nije mu pomoglo da pobedi. Danas bi situacija možda bila drugačija.

Ukrajinske ratne pobede

Ukrajina se na Evroviziji prvi put takmičila 2003. a već sledeće godine je pobedila. Drugoplasirani je bio Željko Joksimović sa pesmom Lane moje. Pričalo se da je on toliko ubedljivo pobedio u polufinalu, da su počela velika lobiranja u baltičkom bloku između polufinala i finala, pa se bivši SSSR  blok naoštrio. Te godine je i Rusija Ukrajini dala 12 poena.

Pobeda 2016. je poput ovogodišnje, bila u znaku ratnih pokliča. Ukrajina je i tada isfavorizovana od strane Evrope kao zemlja koja se izjasnila za saradnju sa njom i zbog toga bila napadnuta od strane jačeg suseda – Rusije, naravno – koja je na Evroviziji osvojila drugo mesto. Ukrajina je tada izgubila Krim, ali je dobila pobedu na Evroviziji, koju je izvojevala upravo pevačica sa Krima, Džamala, pevajući pesmu 1944. što je godina kada je narod kome ona pripada, Krimski Tatari, od strane Staljina proteran sa te teritorije.

Ove godine Ukrajina je ponovo izvojevala pobedu na Evroviziji, dok gubi deo svoje teritorije i veliki broj stanovnika, zapravo toliki da je bilo mnogo onih koji su ukrajinskoj grupi zamerili što se uopšte takmiči na Pesmi Evrovizije dok im u zemlji besni rat. Ipak, većina evropske publike ih je podržala i tako je Ukrajina pobedila, mada je njihova pobeda mnogima ostavila gorak ukus u ustima, pa čak i razočaranje u Evroviziju.

The winner takes it all

Evrovizija je oduvek bila takmičenje na kome drugoplasirani nije vicešampion, već najveći gubitnik, pošto su mu za dlaku izmakle i pobeda i organizacija festivala sledeće godine. Međutim, ove godine bi drugoplasirani mogao biti pobednik.

Ono što je specifičnost i zapravo preduslov tako dobre organizacije po kojoj je Evrovizija takođe poznata, jeste to da pripreme za sledeći Eurosong počinju dan nakon pobede tj. završetka prethodnog. Sada bi, dakle, trebalo već da počne organizacija Eurosonga, koji je izmakao Glibovcu, pa otišao na prvu borbenu liniju.

Međutim, pošto Kijev teško može biti organizator sledeće Evrovizije, a isto važi i za neki zapadniji, nenapadnut gradu, očekivano bi bilo da Evrovizija razmatra i rezervno rešenje.

Najviše šanse za organizaciju Evrovizije 2023. ima Velika Britanija, koja je već nekoliko puta organizovala festival umesto drugih, pogotovu što je ove godine drugoplasirana, a i mnogi britanskog predstavnika vide kao moralnog pobednika i već je na osnovu toga dobio dodatnu pažnju publike koju, kao jedan od najpoznatijih tiktokera na svetu u velikoj meri već poseduje.