Narodne kuhinje: Solidarnost i pravo na hranu

Uverenje da se svako ljudsko biće rađa s pravom na slobodan pristup izvorima hrane prvi je izneo Franklin D. Roosevelt 6. januara 1941. godine u svom govoru o „četiri slobode“.

Na početku obraćanja je objasnio o kojim se slobodama radi: slobodi govora i izražavanja, slobodi veroispovesti, slobodi pristupa osnovnim životnim potrepštinama i slobodi od straha. Time je postao prva uticajna osoba koja je javno progovorila o problemu siromaštva.

Koncept četiri slobode uticao je na Atlantsku povelju, koja je usvojena u avgustu 1941. godine, a zatim i na sadržaj Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja je usvojena 10. decembra 1948. godine u Ujedinjenim nacijama.

Više od sedamdeset godina kasnije problem siromaštva i dalje. Procenjuje se da širom sveta danas gladuje oko 690 miliona ljudi.

Prema izveštaju Ujedinjenih Nacija iz 2020. godine, s nedostatkom hrane se bori oko 8,9% svetske populacije. Ističe se da se od 2014. godine taj procenat polako povećava, pa se procenjuje da će broj onih koji nemaju pristup hrani do 2030. godine iznositi čak 840 miliona.

Srbija napreduje, gladni gladuju

Borba protiv siromaštva i porast životnog standarda su na vrhu liste zadataka svake vlade u Srbiji već više od dvadeset godina. Prema izveštaju Svetske banke situacija se poslednjih godina popravlja – 2015. je u Srbiji bilo 25,8% siromašnih, da bi se 2017. procenat smanjio na 20,8%, a 2019. na 18,9%.

Tvrdi se da je poboljšanju doprineo ekonomski rast u periodu između 2015. i 2019. godine, najpre zbog toga što se broj zaposlenih građana sa 42,5% iz 2015. godine 2018. popeo na 47,6%.

U izveštaju stoji i da je najveći broj siromašnih u ruralnim i slabo naseljenim delovima Srbije.

Pandemija koronavirusa je uticala na pogoršanje situacije. Novonastalim okolnostima su najviše pogođena siromašna domaćinstva, budući da njihovi članovi po pravilu imaju manje sigurne poslove, nemaju ušteđevinu, i uglavnom žive od danas do sutra.

Ekstremno siromašni su svi oni koji ne mogu da zadovolje potrebe za hranom. U rešavanju tog problema im donekle pomaže država, najpre preko narodnih kuhinja.

Na zvaničnom sajtu grada Beograda može da se pročita da „su korisnici narodnih kuhinja najsiromašniji građani, pre svega korisnici materijalnog obezbeđenja, samohrana i staračka domaćinstva i penzioneri sa najnižim primanjima, te se njima obezbeđuje besplatan dnevni obrok. Prijave za korišćenje usluga narodne kuhinje podnose se nadležnim Centrima za socijalni rad koji vode evidenciju o korisnicima“.

Procenjuje se da na području Srbije ima više od 33 hiljade korisnika narodnih kuhinja, u Beogradu oko 12 hiljada, a da pola miliona građana svakodnevno gladuje.

Narodne kuhinje u prestonici su u nadležnosti grada, dok brigu u 77 drugih gradova i opština u Srbiji vodi Crveni krst Srbije. Pored neposrednih primalaca pomoći u hrani tu su i članovi njihovih porodica, koji sa njima dele obroke, tako da je broj korisnika verovatno daleko veći, a ističe se da su dve trećine deca.

Narodne kuhinje i pandemija

Rad kuhinja se realizuje uz podršku Ministarstva za rad koje obezbeđuje osnovne namirnice, te lokalnih samouprava koje pružaju sredstva neophodna za pripremu hrane i distribuciju. Osnovni sastojci, kao što su pasulj i konzervirana hrana, obezbeđuju se sredstvima ministarstva, dok lokalne samouprave u skladu sa mogućnostima dodaju artikle koji bi trebalo da omoguće kvalitetnu ishranu – jedan obrok se sastoji od pola litre kuvane hrane i pola vekne hleba.

Strahovalo se da će na početku pandemije punktovi za deljenje hrane prestati s radom, ali su u martu 2020. godine kuhinje na teritoriji Beograda bez prekida isporučivale besplatne obroke za socijalno ugrožene građanena 54 punkta dnevno se delilo 11.193 obroka. U skladu sa naredbom Štaba za vanredne situacije Grada Beograda i merama Vlade Srbije, korisnicima narodnih kuhinja su se od 17. marta 2020. godine, ponedeljkom, utorkom i sredom, osim kuvanih obroka delili i lunch paketi koje su koristili preostalim danima.

Pored narodnih kuhinja, na ublažavanju problema radi i Banka hrane Beograd – jedina humanitarna organizacija u Srbiji čija je glavna delatnost prikupljanje i distribuiranje viškova hrane.

Banka svakog meseca prikupi oko 125 tona namirnica, koje potom razdeli na 110 organizacija, od kojih zavisi devet hiljada građana. Kako ističu, najveći problem je logistika, budući da nije teško doći do donacija u hrani, već da se organizuje prevoz kako bi hrana stigla do onih kojima je neophodna. Po njima glad nije problem nedostatka hrane, već prevoza i podele donacija najugroženijima. Kako kažu, javljaju se kompanije i agencije koje žele da pomognu, ali Banka ima problem da sve sprovede u delo, najpre zbog manjka zaposlenih.

Građanska solidarnost

Uprkos pozitivnim izveštajima o smanjenju broja siromašnih u Srbiji, te tvrdnjama da narodne kuhinje rade bez prekida i tokom pandemije, građani su prepoznali potrebu da i sami pomognu, budući da i dalje ima onih koji gladuju.

Mnoga privatna preduzeća su od početka pandemije priskočila u pomoć, a jedan od svežijih primera je privatna pekara Bakina pogača iz Čačka, koja već nekoliko meseci deli besplatne obroke onima kojima su najpotrebniji. Vlasnici tvrde da će akcija trajati i ubuduće, a osim što obroke dele besplatno u pekari, nakon radnog dana sve što ostane na rafovima razvoze do ugroženih koji nisu u mogućnosti da dođu do objekta.

Od početka pandemije pojavili su se i drugi pokreti, među njima i Kolektiv Solidarna kuhinja. Nastao je krajem februara 2020. godine, na početku krizne situacije. U pitanju je samoorganizovani kolektiv koji se bavi distribucijom hrane ugroženim građanima, a radi se o takozvanom grassroot pokretu, što je tip pokreta koji pokušava da motiviše građane da se uključe u neku akciju i svojim delovanjem utiču na pozitivne promene.

Solidarna kuhinja je nastala krajem februara 2020. godine

Iz Solidarne kuhinje ističu da je pandemija pogodila grupe koje su i inače ugrožene, među njima i ljude koji žive na ulici, ili koji žive od ulice – tokom sprovođenja policijskog časa ovi građani nisu mogli da obavljaju poslove od kojih preživljavaju.

Vest o Solidarnoj kuhinji se u početku prenosila od usta do usta, da bi kasnije dospela i na društvene mreže, te u medije. Tako su građani saznali za punkt kod Vukovog spomenika, gde je svako mogao da preuzme po jedan obrok. Za razliku od narodnih kuhinja, Solidarna kuhinja ne zahteva prijavljivanje i posebne kriterijume – korisnicima se ne postavljaju pitanja – ko god dođe dobiće obrok.

Plati porez, pa doniraj

Organizacije koje se bave raspodelom obroka uglavnom zavise i od donacija u hrani, a najveći problem je PDV od 20%, koji trgovci plaćaju na hranu koju poklone organizacijama.

Doniranje hrane u Srbiji nije zakonski definisano, pa godišnje oko 247 hiljada tona hrane završi na otpadu.

Oko pola miliona građana tako i dalje gladuje, te je u okviru „Sive knjige” NALED-a jedna od preporuka Ministarstvu poljoprivrede da se donese pravilnik kojim bi se omogućilo doniranje hrane koja je i dalje bezbedna za upotrebu (mnoge namirnice mogu da se koriste i nakon naznačenog roka).

Trgovci koji žele da doniraju hranu u obavezi su da na nju plate PDV kao da su je prodali, pa im se više isplati da je bace, nego da je poklone.

Rešenje je u usvajanju Zakona o upravljanju viškovima hrane, kojim bi se ukinuo PDV na doniranje hrane, a zatim regulisalo na koji način bi proizvođači, distributeri, trgovinski lanci i ugostiteljski objekti donirali viškove namirnica. Radna grupa koja radi na pripremi nacrta zakona formirana je pre šest godina, ali plan još nije gotov. Najviše se pregovara oko ukidanja PDV-a, jer postoji strah da bi ukidanje poreza na doniranje hrane dovelo do zloupotreba, te da bi trgovci namirnice preprodavali umesto da ih doniraju.

U Srbiji hranu mogu da doniraju proizvođači, distributeri i trgovinski lanci (uz pomenuti PDV), ali ne i ugostiteljski objekti i građani, jer ta hrana nema deklaraciju i niko ne može da garantuje da je bakteriološki ispravna i bezbedna za ishranu.

Francuska je prva zemlja u svetu koja je 2019. usvojila Zakon o upravljanju viškovima hrane, kojim se supermarketima, velikim distributerima hrane, kao i proizvođačima zabranjuje da bacaju jestivu hranu.

Irska ima Food Cloud – platformu za redistribuciju neiskorišćenih namirnica.

Hrana se putem ovih kanala prosleđuje humanitarnim organizacijama i narodnim kuhinjama, čime se umanjuju i logističke komplikacije oko isporuke donacija, koje često predstavljaju ogroman problem organizacijama u našoj zemlji.

Klik za pun tanjir

Slični projekti se polako pojavljuju i u Srbiji, a jedan od novijih je Tanjir po tanjir – prva digitalna platforma za donaciju hrane, koja je nastala u saradnji kompanije Delhaize Srbija i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), te prvi put u našoj zemlji omogućava da se proces donacija organizuje jednim klikom.

Inicijativa povezuje Maxi, Mega Maxi, Tempo i Shop&Go prodavnice sa humanitarnim organizacijama Banke hrane Beograd i na taj način omogućava da sveže voće i povrće stigne do korisnika.

Više od 70 humanitarnih organizacija „Banke hrane“ dobilo je naloge na novoj platformi, što znači da lako mogu da rezervišu neophodne namirnice, kojih ima u prodavnicama koje učestvuju u doniranju.

Bacanje hrane je pored društvenog i ekološki problem – za proizvodnju, preradu, pakovanje i distribuciju te hrane utroši se ogromna količina vode i energije, a namirnice potom završe na deponiji, gde postaju otpad i u procesu raspadanja ispuštaju štetne gasove koji utiču na klimatske promene.

Zakonskim regulisanjem viškova hrane ne bi se samo ublažio problem gladi, već bi se smanjio i negativan uticaj na planetu koja već posustaje zbog brojnih ljudskih grešaka.

Nove platforme za distribuciju viškova hrane su dobar put ka jednakosti u raspodeli namirnica, budući da je jedno sigurno - hrani je mesto na stolu, a ne na deponiji. Dugorčno rešenje je Zakon o upravljanju viškovima hrane, koji bi omogućio da se u proces uključi još kompanija koje proizvode više nego što mogu da prodaju, ali nisu u mogućnosti da plaćaju PDV na hranu koja se donira.


Fotografije: Maria Teneva; FB strana Solidarne kuhinje