Pritajena inflacija: kada je 100 grama prestalo da bude 100 grama?

Omiljena mera za domaću sitnu korupciju, čokolada karakteristične boje pakovanja, već odavno ne teži 100 grama. Njen primer sledili su mnogi drugi proizvođači konditorskih proizvoda, mleka, jogurta, mesa i mesnih prerađevina, brašna, vode, sokova i drugih namirnica.

Praksa prodaje identičnih proizvoda, ali u ambalaži sa smanjenom količinom ne može se automatski smatrati prevarom, ali nekorektnom poslovnom praksom - da. U doba tekuće krize, zakidanje na količinama postaje sve učestalija pojava na koju potrošači veoma loše reaguju - onda kada uspeju da je primete.

Etalon sitnog konzumerizma u izumiranju

Da li je sve počelo od verovatno najpoznatije čokolade i njenog default pakovanja od 100 grama? Verovatno da nije, ali je njen konkretan slučaj kod nas bio momentalno veoma primećen, postavši neslavan pokazni primer za poslovnu praksu proizvođača (mahom) hrane i pića koja je na engleskom jeziku nazvana shrinkflation, a kojom se označava pakovanje proizvoda u manju ambalažu, a po naizgled “staroj” ceni.

Kada se ugledni svetski konditorski konglomerat usudio da Srbima ukine populistički 100-gramski etalon, ništa nije ostalo van domašaja kapitalističke inovativnosti. Pojavile su se čokolade od 70, 80, 85, 90 grama, a one od 300 postale su - kako gde - od 250 do 280 grama.

Kako je svaki postupak jedmog učesnika na otvorenom tržištu ujedno i potencijalna šansa za druge, ubrzo su se pojavili i “čuvari tradicije”, nudeći “autentičnu” meru slatkog zadovoljstva od tačno 100 grama.

Naravno da bi bilo naivno misliti da je ova praksa nastala ili svoje ishodište imala isključivo u Srbiji. Šireći se poput požara, ona se prvo rasprostrla po tržištima gde su potrošači “manje zahtevni”, tj. nemaju optimalnu zaštitu sopstvene potrošačke svesti, ali i države, regulatornih tela i udruženja za zaštitu prava potrošača.

Srpski rečeno, počeo je da zakida svako kome je to “prolazilo”. Međutim, kako je u drugoj polovini 2022. godine širom sveta krenula inflacija, tako su i dobavljači odlučili da je bolje da ponude manje za isto (novca), održavajući time privid da njihova roba nije poskupela.

Izvor: Facebook Screenshot

Nelaskava priznanja u Nemačkoj

Centar za savetovanje potrošača u nemačkom gradu-saveznoj zemlji Hamburgu dodelio je nedavno pet anti-laskavih priznanja za “obmanjujuću ambalažu godine 2022”.

Prvo mesto pripalo je pakovanju Rama margarina čiji je sadržaj “kalirao” sa 500 na 400 grama. Na drugom mestu našao se Leerdammer sir u listićima koji ne samo što je “smanjen” sa 160 na 140 grama, već je i reklamiran da sadrži “jedan listić više”.

Izvor: VZHH.de

Kako su naveli u pomenutom Centru, broj pritužbi nikada nije bio veći nego u 2022. No, ovoga puta korporativna pohlepa otišla je i korak dalje. Smanjivanje gramaže može se zakonski posmatrati na različite načine, ali jedan krupan obmanjujući element doveo je do podnošenja tužbe sudu protiv proizvođača pomenutog margarina.

Reč je, naime, o tome da se nova verzija proizvoda (koja sadrži 400 umesto 500 g) pakuje u istu kutiju koja se sada puni - prazninom.

Tu prazninu već dugo možemo videti u kesicama gotovih supa (koje su, umesto za 4 porcije, postale supe za 3 osobe), raznih grickalica, pa sve do suplemenata - dodataka ishrani koji se u apotekama kupuju u ogromnim kutijama ili bočicama koje su do pola bez sadržaja.

Pravna regulativa kod nas

Zakon o zaštiti potrošača Srbije propisuje pojam obmanjujuće poslovne prakse pod kojom se podrazumeva ona poslovna praksa trgovca kojom on navodi ili preti da navede potrošača da donese ekonomsku odluku koju inače ne bi doneo tako što mu:

  1. daje netačna obaveštenja;
  2. kod potrošača stvara obmanjujući opšti utisak ili na drugi način čak i kada su obaveštenja o proizvodu koja daje tačna.

Reč je, dakle, o praksi koja dovodi ili preti da dovede prosečnog potrošača u zabludu u pogledu osnovnih obeležja proizvoda kao što je količina.

Konkretan i čest primer obmanjujuće prakse javlja se kada na deklaraciji jesu dati ispravni podaci, ali se pri smanjenju količine proizvoda koristi apsolutno ili skoro apsolutno identična ambalaža, uključujući i njene elemente vizuelnog prepoznavanja (raspored i paleta boja, korišćeni font, grafički ornamenti itd).

Pretpostavka koja je svoju potvrdu našla i u pomenutom zakonu polazi od toga da prosečan potrošač nije dužan niti može da vodi računa o onome što kolokvijalno nazivamo “sitnim slovima”.

Ako se, primera radi, određeni brend mleka godinama nalazi neizmenjen u prodaji, da bi naprasno izgubio 10% svoje mase, a pritom kompletno zadržao svoj izgled pakovanja, podatak u deklaraciji da se u flaši umesto 1500 sada nalazi svega 1463 ml nije dovoljan jer kupac naprosto ne očekuje podvalu niti je racionalno od njega očekivati da pri kupovini nosi lupu i zagleda u svaki artikal ne bi li uočio eventualne izmene u njegovim svojstvima.

Naravno, na tržišnom “divljem zapadu”, bahati proizvođači ne samo što umanjuju količinu, već se ne ustručavaju ni od toga da u isto vreme i podignu cenu i smanje kvalitet.

Prikrivena poskupljenja u ugostiteljstvu

Supermarketi nisu jedina mesta gde se “na kvarno” podiže jedinična cena proizvoda. Restorani su odnedavno počeli sa istom praksom, ali na sopstveni način.

U težnji da cena bude nominalno što niža, prvo su “stradale” veličine porcija. Sindrom tanjira “zamazanog” garnirungom koji stiže umesto uobičajene porcije zahvatio je sve segmente ove branše, od ekskluzivnih restorana do kioska brze hrane i tzv. “kuhinja-duhova” koje ni ne nude hranu u objektu, već posluju isključivo putem servisa za dostavu.

Sa svoje strane, ti servisi uvode razne fantomske naknade za obradu narudžbine, doplate za dostavu po lošem vremenu, doplate za dostavu ispod (sve većeg) minimalnog iznosa itd.

“Pasta sa orašastim plodovima” - za trećinu osobe. Izvor: Evening standard

I bahatost prisutna u maloprodaji robe široke potrošnje svoju verziju ima i u ugostiteljstvu. Ne samo što ćete omiljeni sok sada piti iz flašice od 0,2 l umesto od 0,25l, nego će i ćevapi “izgubiti” par cm na dužini, u pici ćete umesto kvalitetnog pelata izvesno nailaziti na jeftinu paradajz pastu kupljenu u rinfuzi. Mafini sa borovnicama imaće jednu, možda čak i dve bobice u sebi.

Smanjivanje kvaliteta sastojaka koje koriste pri pripremi hrane je drugi način na koji pojedini restorani vide svoju šansu u borbi na tržištu.

Ekološki aspekti šrinkflacije i borba protiv nje

Iako se svi danas kunu u tzv. zelenu ekonomiju koja podrazumeva što manju produkciju ambalažnog otpada, šrinkflacija ima destruktivan uticaj na okolinu.

Samo 10% manje mleka u jednoj PVC flaši znači (oko) 10% više tih flaša u komunalnom otpadu koji se kod nas skoro ni ne reciklira (što je tužna tema za sebe). Ako se zna da se u Srbiji godišnje za potrebe domaćinstava troši oko 700 miliona litara mleka, može se izračunati u kojoj meri bilo kakvo smanjivanje zapremine ambalaže ima uticaja na životnu sredinu.

Photo by Mali Maeder

Mleko je samo jedan flagrantan primer gde se obmanjujuća trgovačka praksa primećuje. Razna papirna, aluminijumska, plastična i staklena ambalaža gomila se neprestano jer jedino za nju kriza izgleda da ne postoji.

Borba protiv prakse trgovaca da nam zakidaju (i prave nas usput budalama) sastoji se iz bojkota i prijavljivanja tržišnoj inspekciji.

Zahvaljujući društvenim mrežama, bojkot je u današnje vreme lako organizovati, ali do takve organizovane reakcije potrošača gotovo nikada ne dolazi, ma koliko bezobzirno trgovci nastupali.

Razlozi za to su složeni i mahom se tiču svojstava kolektivnog rajinskog mentaliteta oličenog u čuvenoj izreci: “Ćuti, može i gore!”

Ili, još gore:
“Šta me briga, ja uvek sipam goriva za 1000 dinara”.