10 animiranih i igranih filmskih trauma uz koje smo odrastali devedesetih

Milan Živanović
Milan Živanović

Pre Netflixa i brzog interneta bili smo prepuštani na milost i nemilost urednicima TV programa, baš u vreme kada je realnost bila takva da bi se od nje najradije pobeglo. Tih devedesetih su do nas dolazile stare, još starije, ali i nove serije i filmovi. Bilo je to u doba kada su se u Srbiji prikazivale i drame o aktuelnom ratu, kao dodatak uz TV dnevnik.

Niko nije brinuo o uzrastu gledalaca, pa ni roditelji izbezumljeni inflacijom i nestašicama svih vrsta nisu mnogo obraćali pažnju na to šta im deca gledaju. Možda je to sloboda, možda nedostatak granica, ali su oni koji su odrastali u to vreme često mogli da uživaju u filmovima i serijama kako god su hteli. Posledica je naravno bilo, u obliku noćnih mora, koje su dolazile kad umor savlada prestravljeno telo.

Glava šećera

1991.

Onaj ko je jednom video Crno dete, sigurno ga pamti i danas. Snimljena po istoimenoj pripoveci Milovana Glišića, TV drama Glava šećera je izrasla u priču o nepravdi, klasnoj nejednakosti, korupciji i dužničkom ropstvu (i sad lako možemo da se identifikujemo s rečenicom ’Ko se danas zaduži, tom više nema ni dana života’). To je naravno mogla da razume svaka odrasla osoba, ali je tumačenje ostalo sakriveno za one koji su dramu gledali u detinjstvu.

Od trenutka kad se Radanu (Aleksandar Berček) prvi put ukaže dete (naravno u blizini groblja), počinju besane noći. U prvi mah čuje nešto poput dečjeg plača, a ubrzo se iza nadgrobnog spomenika ukaže dečak. „Moja će ti šaka oderati kožu“ je nešto što deca obično ne izgovaraju i upravo je to ono zbog čega pamtimo ovog mladog demona, uprkos glumačkoj trapavosti i specijalnim efektima koji su za današnje prilike neozbiljni.

Leptirica

1973.

Iako je snimljena skoro dvadeset godina ranije, Leptirica je sasvim uspešno plašila i klince s početka devedesetih.

Da, to što je glavna junakinja Radojka „k’o leptirica“ ne znači samo da je lepa postaje jasno tek pri kraju filma od kojeg podilazi jeza. Strašnije je ipak nešto drugo – prva scena u vodenici. Dok se čuje samo okretanje žrvnja sve je u redu, jeza dolazi s urlikom (kažu da zvuk koji najavljuje dolazak monstruma zapravo proizvodi prugasta sova).

Još veći strah izaziva tišina, kad se vodenica zaustavi, kao kad u šumi sve utihne u prisustvu predatora. Između proreza na daskama se potom ukažu oči, a onaj koji je bio zadužen za masku odgovoran je za mnoge traume iz detinjstva.

Davitelj protiv davitelja

1984.

Davitelj protiv davitelja (1984)

Iako se Taška Načića sećamo sa simpatijama, Davitelj – Pera Mitić – je u detinjem oku poprimao stravične dimenzije. Iščupano uvo Ognjena Strahinjića, te scena davljenja u parku, nisu dečji program.

Od toga je možda strašniji Perin odnos s majkom (Rahela Ferari), koji se danas uklapa u podnaslov filma – „komedija strave i užasa“, ali je kupanje krupnog ubice koji, kad nije kod kuće, vreba iz mraka, ostavio dubok trag na onima koji su odrastali uz ovakve filmove.

Variola Vera

1982.

U Varioli nema vidljivih čudovišta, budući da se ubica ne vidi golim okom. Film je baziran na istinitom događaju, na slučaju epidemije velikih boginja koja je Srbiju zahvatila u martu 1972. godine. Reditelj Goran Marković se prema činjenicama odnosio slobodno, pa je realno učinio još strašnijim.

Scena u kojoj nulti pacijent umire na stepeništu, u mraku, učinila je da bolest postane strašnije od svakog vampira, a mnogi su se na početku pandemije korona virusa setili baš ovog filma.

Dnevnik uvreda 1993

1994.

Iako se ne radi o horor filmu, Dnevnik uvreda je izazivao nelagodu koje devedesetih godina nije manjkalo.

Otuđenost je nešto što uvek izaziva strah, jer je tokom evolucije opstanak ljudskog čopora bio zagarantovan samo u sigurnom naručju zajednice. Kad se glavna junakinja (Vera Čukić) smrzne na ulici, na trenutak izgleda kao da je čovečanstvo prestalo da postoji. Sigurno je da su oni s područja na kojima je besneo rat trpeli više, ali je ova ostala s onima koji su bili previše mladi da razumeju ceo kontekst.

Watership Down

1978.

Watership Down je dokaz da nas nisu mučila samo domaća ostvarenja. Dobro se skrivao, ušuškan među druge crtane filmove, pa se valjda smatralo da je bezazlen kao avanture Duška Dugouška. Zahvaljujući tome se uvukao u mnoge video-rikordere i zaplašio čitave naraštaje.

Krvave borbe divljih zečeva su u verziji iz 1978. vrlo uverljive, pa skoro da smo mogli da osetimo sekutiće kako se zarivaju u meso. Nisu pomogle ni nežne vodene boje, ni umirujuća muzika – nasilje kombinovano s noćnim morama preplašenih životinja je izlazilo iz ekrana i dugo ostajalo u dnevnoj sobi.

Netflix je 2018. godine napravio rimejk koji je neuporedivo nežniji prema najmlađim gledaocima, ili se bar tako čini sad kad se odrastanje završilo.

The Plague Dogs

1982.

The Plague Dogs ide rame uz rame s Watership Down, verovatno zbog toga što su potekli od istog pisca – i za jednu i za drugu priču je odgovoran Richard Adams.

Već je početak filma sumoran – u nekoj od prvih scena vidimo crnog psa kako pokušava da se održi na površini vode. Zarobljen je u komori koja se polako puni, a ostale životinje su zaključane u kavezima. Lagano tone, dok ga naučnici posmatraju odozgo. Taj eksperiment je tek početak grozomorne avanture, za mnoge prvo saznanje o tome koliko čovek može da bude okrutan.

The StoryTeller

1988.

The Storyteller, ili Pripovedač, je skupina mračnih bajki koje možda i nisu za decu. Svaka epizoda počinjala je pored vatre koja je buktala s ekrana, uz prepoznatljivi zvuk violine i psa koji govori.

Odlična sinhronizacija je program otvorila i onima koji u to vreme nisu umeli da čitaju, ili bar ne dovoljno brzo, te ih pustila u svet zlih džinova, opakih sestara, maćeha, prinčeva i princeza, te raznoraznih čudovišta koja su, kao uostalom i svi drugi, tragala za sopstvenom srećom.

The Company of Wolves

1984.

Crvenkapa je, kao i mnoge bajke, oduvek služila da upozori na opasne strance, čudovišta koja nemaju dobre namere. Vremenom je omekšala, pa je kraj dolazio s olakšanjem u obliku žive bake koja izlazi iz stomaka krvoločne zveri.

The Company of Wolves je starim mitovima dodao ponešto novo. Baziran na kratkoj priči Angele Carter, ovaj je film snažan pokušaj da se sačuva Crvenkapa.

Junakinja više nije bespomoćna devojčica koja je skrenula u šumu, već ravnopravni protivnik svakom vuku koji joj se ispreči na putu. Uplašeni su samo mlađi gledaoci.

The Twilight Zone

1959.

Svaka epizoda počinje s „Postoji peta dimenzija…“, dakle nešto što ne vidimo, a tu je i možda nas posmatra. Već je to bilo dovoljno da se ćebe navuče preko nosa, ali ne i očiju – radoznalost je jača od straha.

Jedna od najstrašnijih, ako ne i najstrašnija, je epizoda The Monsters Are Due on Maple Street (prva sezona), između ostalog i zbog posmatrača koji vrebaju s neba.

Od vanzemaljaca su ipak opasniji ljudi – dovoljan je jedan leteći tanjir, nešto svetla i pištanja, pa da se ljudska priroda izlije poput katastrofe. Što reče jedan kritičar:

videli smo čudovišta, ti monstrumi smo mi.
Kultura i zabava

Milan Živanović

Rođen 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde uređuje različite rubrike.