Mala sirena, Ružno pače i ostali: Drugačije priče o popularnim junacima

Milan Živanović
Milan Živanović

Kvir kultura oduvek flertuje s fantazijom, čak su i neke reči kojima se vređaju gej muškarci došle iz bajki – fairy nema adekvatan prevod na srpski, jer niko nikada gej muškarca na našem području nije nazvao vilom (možda je najbliže ženski petko), ali se kraljica (queen) i princeza (princess) ponekad koriste.

Filmovi, bajke i animirani filmovi LGBTIQ+ osobama odavno služe kao portali za bekstvo iz surovog, homofobičnog okruženja, što znači da su gejevi u svoju odbranu najčešće koristili maštu.

Istoričar Michael Bronski piše da je mašta „posebno nepoželjna u represivnim društvima koja rodne uloge definišu prema strogim, krutim obrascima, jer može da ponudi alternativu onome što nazivamo stvarnim svetom“.

Drugačiji prinčevi, slobodne princeze

Iako se u bajci obično zna čemu služi princ, a čemu princeza, fantazija često kritikuje dominantnu, heteronormativnu kulturu.

Kada su moderne bajke u pitanju, ta kritika je još snažnija, a tradicionalne uloge su labavije postavljene. Odličan primer je fleš fikcija koju piše O. Westin:

Vitez je dojahao do zamka.

„Ima li princeza ovde,“ povikao je.

Lepo lice se pojavilo na prozoru: „Samo princ, dobri viteže“.

„I potrebno mu je da ga neko spasi?“ pitao je vitez bez oklevanja.

Princ je zastao na trenutak. „Da?“ rekao je kao da traži potvrdu.

„Onda ćeš biti spasen!“

Internet nas je donekle oslobodio, najpre zbog toga što smo dobili kanale preko kojih možemo da govorimo i o stvarima koje većinsko društvo ne želi da čuje. U tom prostoru nastaju modernije varijante starih bajki, na primer Cinderfella.

Koliko je vidljivost važna najbolje razumeju oni koji su dobar deo života proveli u skrovištu. Među njima su i pripadnici LGBTIQ+ populacije, jer ih do skoro nije bilo u javnom životu i popularnoj kulturi. To se polako menja, budući da je sve više kvir junaka koji se udaljavaju od predrasuda i stereotipa.

Nove LGBTIQ+ generacije tako dobijaju sliku o sebi, i zahvaljujući tome ranije od svojih prethodnika shvataju da nisu sami i da je s njima sve u redu. Na red su došle i bajke, a među njima i Pepeljuga – priča o žrtvi diskriminacije koja na kraju ipak doživi svoj srećan kraj. Dobro, ne baš kraj, ali sigurno početak kraja.

Nova kvir paralela stigla je u obliku „Pepeljuga“, junaka koji je izašao iz flomastera ilustratora koji rade za Proud Vision. Pepeljug je podjednako nesrećan kao i junakinja iz stare priče, a zanimljivo je da nije žrtva homofobije, već ravnopravno siroče koje se tretira jednako kao i nesretnici bilo kojeg drugog identiteta. Toliko je ravnopravan da na kraju izgubi i cipelu, što je put k princu koji mu po svim zakonima pripada.

Iako u starijim bajkama nema slobode koja je kvir ljudima potrebna, lako im je da se identifikuju s junacima ovih priča – heroji i heroine se uzdižu iznad nedaća i na kraju bivaju nagrađeni za svu muku i nepravde koje su im drugi naneli. Obično nađu ljubav svog života, ili ih neko kruniše za vladara/ku carstva koje je pre toga prema njima bilo neprijateljski nastrojeno, ili pak pronađu neki drugi svet čuda u kojem je sve moguće.

Bajke, te filmovi napravljeni po njima, i danas izrabljuju kvir publiku, da bi ih na kraju ostavili praznih ruku – sve do skoro nije bilo LGBTIQ+ junaka, pa je Harry Potter na primer kvir kontekst dobio tek u poslednja dva dela. Uprkos tome fantastične priče su oduvek pomalo kvir (ili malo više).

Ružno pače

Hans Christian Andersen, koji je i sam bio gej, ponudio je u priči Ružno pače arhetipsku sliku o pačetu otpadniku, koje trpi odbacivanje. Disney je bajku adaptirao čak dva puta – 1930. i 1929. godine.

Na samom početku crtanog filma otac patak nervozno šeta, dok čeka da mu potomstvo izađe iz jaja. Budući da se patke obično ne ponašaju tako, nešto starijim gledaocima je odmah jasno da je zapravo simbol oca, domaćina, glave kuće i kičme patrijarhata.

Kad pačići konačno izađu iz gnezda, svi su žuti i jednaki, osim jednog. Otac prvo vidi „ove savršene“, pa ih uzima u naručje i očinski ljubi. Onda poljubi i partnerku – patku. Porodičnu nežnost prekida poslednje jaje iz kojeg izlazi drugačije, krupnije, belo „pače“, koje svet i danas naziva „ružnim“. Otac gleda u nega, pa u ostale, „normalne“ pačiće, a potom u suprugu (tek nam je danas jasno da je u tom trenutku optužuje za neverstvo).

Nema nežnosti za ružno pače, pa tek što se ispililo, ostaje samo. Nesvesno svoje različitosti, trči za majkom koja ga ljutito gleda. Paralela s roditeljima koji odbacuju svoju različitu decu je neosporna, posebno kad „ružnom“ pačetu nije jasno šte je to do vraga skrivilo. Onda i samo počinje da veruje da je ružno, čak mu je i sopstveni odraz u površini jezera strašan.

Pronaći će to pače na kraju svoje jato – jato labudova. Tek će mu majčinsko krilo labudice pružiti utehu od koje se raste. Iako nije jasno kako je labuđe jaje završilo u pačjem gnezdu – jer labudovi nisu kukavice – sve drugo je očigledno – nema zdravog odrastanja bez ljubavi i podrške.

Ferdinad, bik koji je voleo cveće

Još jedan kratki animirani Disney film govori o različitosti – Ferdinand the Bull iz 1937. godine.

Dok je bio tele, draže mu je bilo da miriše cveće, nego da se juri s drugim „dečacima“. Majka krava je brinula da će zauvek ostati sam – „Zašto se ne igraš s drugim malim bikovima?“, pitala bi ga. Ferdinand bi odmahivao glavom i odgovarao da bi radije sedeo u tišini i mirisao cveće.

Izrastao je Ferdinad u muževnog bika, ali su sanjive oči i ljubav prema cveću (u to vreme se verovalo da su muškarci koji vole cveće homoseksualni) ostali. Nije hteo na koridu (što verovatno ne želi ni jedan priseban bik), koja je u filmu data kao konačan ispit muževnosti. Mladi bik ipak završava u areni, ali i tamo ima cveća – na grudima toreaodara, koje će Ferdinand sa zadovoljstvom olizati.

Ovaj bik je važan zato što nije brinuo o tome šta ko o njemu misli, pa su ga valjda zbog toga svi prihvatali. U paketu s dugim trepavicama.

Slatka, mala izvrnuta torta

Dobro se sećamo snebivljive aždaje i ser Žileta, te crtanog filma iz 1941. godine. U sinhronizaciji na srpski aždaja je dobila ženski pol, iako se u originalu radi o zmaju (dragon) koji je feminiziran. I dok na engleskom govornom području nikome nije palo na pamet da je zmaj zbog svog ponašanja žensko, srpski prevodioci su ga, kao i mnoge pre njega, strpali u najbližu fioku.

Fini, kvir zmaj nema ničeg zlog u sebi, pa ne želi da se bori. Više od borbe voli ples i kolače, a ako glas originalnog zmaja uporedite sa srpskom verzijom, odmah će vam biti jasno da je namera domaćih distributera bila da sakriju pravu prirodu vesele nemani.

Neki tumači idu toliko daleko da tvrde da je zmaj napravljen po ugledu na Oscara Wildea – crne čupave uši mu često padaju na obraze, tako da liče na zulufe slavnog pisca. Zmaj za sebe čak u jednom trenutku kaže da je „pank pesnik“, a u to vreme se reč „pank“ koristila za gej muškarce.

Vitez će se na kraju udružiti sa protivnikom, pa će pristati da lažiraju borbu. Onda će i zaplesati zajedno, uz povike i vapaje, kako bi drugi poverovali da se zaista tuku.

Oscar Wilde i nesporazumi

Nije gej zmaj prvi put da je za potrebe srpskog tržišta nešto pogrešno prevedeno – slično se dogodilo i s bajkom Srećni princ.

Dovoljna je jedna, slučajna ili namerna, greška u prevodu pa da se izbriše skoro čitav kvir podkontekst bajke koju je napisao Oscar Wilde. Iako mali Lastavac, glavni junak priče, poseduje sve atribute koji prema društvenim normama viktorijanske Engleske odgovaraju mladom mužjaku u naponu životne snage: voljan je da služi kao vitez, voli putovanja i istraživanja, te ne beži od opasnosti, u većini prevoda na srpski jezik od Lastavca je postala Lastavica.

Mladi ptić možda pravi loše izbore kada se zaljubljuje u različite oblike od sebe: prvi put je to Trska, potom statua mrtvog princa, ali je upravo odnos sa kipom taj koji je više nekonvencionalan, ne samo zato što je jedno spomenik mrtvom ljudskom biću a drugo živa ptica, već i zbog toga što su obojica muškog pola.

Jasno je da Wilde, dok indirektno poredi heteroseksualnu epizodu s Trskom sa ljubavlju Lastavca prema Srećnom Princu, uzdiže istopolnu ljubav (jer Lastavac, kako bajka odmiče, doživljava transformaciju ne iz moralnih razloga već upravo zbog princa), ali je tako i osuđuje na smrt, budući da homoseksualnost tada nije bila prihvaćena (istina nije ni danas).

I dok neki stručnjaci tvrde kako ova bajka nije podobna za decu, jer su deci potrebni srećni krajevi kako bi odrastala u uverenju da je moguće prevazići prepreke i dostići sreću, drugi je odbacuju baš zbog homoseksualnog sloja. Upravo je taj kontekst ono što je oteralo ovu bajku u nesrećan kraj.

Formiranje stavova i vrednosnih sistema započinje već u detinjstvu, stoga je važno da se deci ponude različiti modeli (pa i nesrećni krajevi), i da im se pomogne da bolje razumeju svet oko sebe i razviju saosećanje i toleranciju. U tom smislu, ova bajka je idealan podsticaj za razgovor i mogući prvi korak u učenju tolerancije.

Mala sirena i nesrećna gej ljubav

Glasine o filmskoj adaptaciji priče o Maloj sireni uzdrmale su 2019. godine čitav internet, posebno nakon što je do publike došla informacija da će glavnu junakinju zaigrati Halle Bailey. Vojska dušebrižnika, te neopreznih kritičara, ustala je „u odbranu“ sirene, tvrdeći da ne može da je igra glumica drugačije boje kože, te su u prilog svom rasizmu iskoristili podatak da se radi o danskoj bajci, što znači da je Ariel bila Evropljanka, samim tim bela.

Primena takve logike u filmskom, te bilo kom drugom kontekstu, potpuno je neprimerena, drugim rečima idiotska, a posebno ako se u obzir uzme podatak da bajka vuče poreklo iz jedne sasvim drugačije priče o zabranjenoj ljubavi. U toj priči Ariel bi trebalo da bude Aron, ili Adonis, možda Andre.

Za originalnu priču je opet odgovoran Hans Christian Andersen, a napisao ju je 1837. godine, i to kao ljubavno pismo muškarcu koji se zvao Edvard Collin. Anderson je video nešto u Collinu, te se u njemu probudila ljubav mnogo većih razmera nego što je mogao da podnese.

„Žudim za tobom kao za kalabrijskom kurvom… ono što prema tebi osećam isto je što i žena oseća prema nekom muškarcu“, napisao je Anderson Collinu. „Ženstvenost moje prirode i naše prijateljstvo moraju ostati obavijeni velom tajne“.

Collin nije osećao isto, pa je kasnije u svojim memoarima napisao kako nije mogao da odgovori na tu ljubav, zbog čega je Andersen veoma patio. Kada se Collin oženio, Andersen je dopunio Malu sirenu, koja njega samog, tvrde istoričari, opisuje kao „seksualnog autsajdera koji je i sam izgubio svog princa“.

U originalnoj priči princ se na kraju ženi novom ženom, a sirena se od tuge pretvara u morsku penu. Priča se promenila 1989. godine, kada je Disney napravio animirani film s istim naslovom, a sirena tu uspeva da se izbori protiv suparnice, za koju se ispostavi da je morska veštica, i da se na kraju uda za princa.

Oni koji ne žele da zaborave originalnu verziju priče i neuzvraćenu ljubav iz koje je nastala, proglasili su pesmu Part of Your World, koja je deo filma i koju je takođe napisao gej muškarac, gej himnom.

Drugi crtani filmovi

I drugi popularni crtani junaci su s vremena na vreme bili kvir, ili su to želeli da budu.

Duško Dugouško (1940-1965) na primer – sigurno je bio prva animirana drag kraljica, a koristio je svaku priliku da krši rodna pravila, kao onda kada je na sebe navukao svileni donji veš (The Wabbit Who Came To Supper, 1942), ili kada se obukao u gejšu (Bugs Bunny Nips The Nips, 1944), i onomad kad je bio u plavom brushalteru i baletskim cipelama (A Corny Concerto, 1943). Zlonamernici bi mogli da kažu da je to bila samo maska, da bi lakše utekao krvoločnom Elmeru, ali je odeću birao sa strašću i očiglednim zadovoljstvom, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da je izbor kostima bio više od bekstva.

Mali tvor iz Bambija (1942) se zove Cvećko, a u jednoj sceni s lanetom deli trenutak za koji se čini da je više od prijateljskog, a koji uključuje raskošne trepavice, puno cveća i antologijsku rečenicu: “Može da me zove cvetom ako želi. Meni ne smeta”. Kasnije će se Cvećko vratiti heteronormativnom životu, pa ova epizoda može da se tumači kao ono što u stvarnom svetu nazivaju eksperimentisanjem.

Sasvim je sigurno da su svi koji su odrastali uz He-Mana zahvaljujući ovom junaku shvatili da se u njima nešto razlikuje, ne samo zbog mišićavog tela, već i zbog princa Adama. Kome nije palo na pamet da razlika između princa Adama i njegovog alter ega pripoveda upravo o tome koliko je teško živeti u ormaru?

Maleni Sunđer Bob je takođe trpeo diskriminaciju – u Ukrajini su 2012. godine zabranili prikazivanje crtanog filma zbog očigledne “promocije homoseksualnosti”. Kao dokaz im je poslužilo to što se Sunđer Bob i njegov najbolji prijatelj Patrik stalno drže za ruke, a taj prijatelj je ni manje ni više nego ružičasta morska zvezda.

Serijal The Simpsons, verovali ili ne, traje od 1989. godine. Svi znaju Smitersa, koji je o svojoj zabranjenoj ljubavi prema Mr. Burnsu nerado govorio, te jednu od sestara Bouvier, Patty, koja je u jednom trenutku hrabro razvila zastavu duginih boja. “Ja sam gej. Nisi razočarana?”, pitala je u toj epizodi svoju sestru Marge. “Ne, nee… samo iznenađena”, odgovorila je ova. “Evo još jednog iznenađenja”, dodao je Homer, “Ja volim pivo! Daa, veliko iznenađenje”.

Smiters se nakon više od trideset godina konačno autovao i danas ima dečka.


Da li je autovanje junaka koji su decenije proveli u ormaru poslednji udarac konzervativnom društvu ili samo marketinški trik? Videćemo.

Činjenica je da su mnogi kvir likovi ostali zarobljeni u mračnim arhivama, pa da bismo razumeli današnje filmove i put koji su ti nacrtani gejevi prevalili zajedno sa svojim autorima, moraćemo da ih pronađemo i da pokušamo da čujemo glasove kojima nam poručuju: i mi smo deo vas.

Kultura i zabavaLGBT+Umetnost

Milan Živanović

Rođen 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde uređuje različite rubrike.