Pornografija u reči i slici

Milan Živanović
Milan Živanović

Pornografija nije od juče. Otkad je naučio da snima, čovek beleži sve. Erotski prizori su prirodno među omiljenim temama, a iz mekane erotike se razvila i tvrda pornografija.

U umetnosti je prisutna oduvek, pa se stidljivo pomaljala još iz prvih pećinskih crteža. Razvijala se paralelno s različitim umetničkim formama, klijala po marginama ljudskog iskustva. Tek je u prvoj polovina XX veka postala javna, ali je do danas ostala nešto zbog čega se crveni – običan čovek je još uvek zarobljen u sebi, pa rumeni zbog sadržaja za koje su mu jednom rekli da nisu za pristojan narod.

Bajka o seksu

Eksperti tvrde da je pornografija odraslima korisna jednako kao što su mlađima korisne bajke. Jer porno film je upravo to – bajka o seksu.

To mu se najviše i zamera, pa se često opominje kako je upravo porno film odgovoran za iskrivljenu sliku o bliskosti i seksualnosti. Ukoliko bi moglo da se utvrdi da gledalac svaki film doživljava doslovno, pa viđena iskustva prenosi u stvarni život, onda bi to bilo potpuno tačno. S druge strane, istina je da mladi o seksu saznaju iz porno filmova, koji su često grubi, te strast prikazuju kao želju za posedovanjem i objektivizacijom.

Film nikada nije mogao bez pornografije. Francuzi su prvi koji su ostvarili tehničke mogućnosti za snimanje porno filmova, pa slobodno može da se kaže da je Francuska kolevka moderne erotike. Na samom početku je bilo onih koji su na porno filmove gledali kao na Novi talas. Budući da su doneli do tada nepoznatu slobodu, ali i novu želju, koja je živo tinjala na prvim porno projekcijama.

Ukoliko publika traži erotske filmove, to znači da postoji potreba za njima. To je potreba da se slobodno uživa u seksu i da se puritanci pošalju dođavola. Na kraju, društvu su najviše štete naneli oni koji su pokušali da ga „smire“, spakuju u kalupe koji su prethodno izmislili – uživanje ne škodi dok su sve strane saglasne s onim što se događa.

Vesele osamdesete

Film se rodio zahvaljujući braći Lumière daleke 1895. godine, što je prvi korak i ka porno filmu. Kada se razgovara o pornografiji obično se misli da je nastala sedamdesetih godina prošlog veka, što je daleko od istine – erotski sadržaji su uzbuđivali i naše pradedove, bar one koji su imali sreće da do njih dođu.

Francuski Kanal plus je početkom 1984. godine počeo da razmišlja o filmovima za odrasle. Konačno su u julu emitovali film Caligula (1979) u kojem je bilo eksplicitnih scena. Iako se ne radi o pravom porno filmu, poslužio je da se testira publika i da se vidi hoće li film odmah biti zabranjen. Niko nije reagovao, pa su već u avgustu počeli s tvrđim filmovima. Prvi na spisku je bio dokumentarni film Exhibition (1975), a izabran je zbog toga što se bavio upravo pornografijom.

Pošto nije bilo političkih posledica, ni reakcija cenzora, Kanal plus je odlučio da emituje jedan porno film svake prve subote u mesecu. Francuska je dobro reagovala, čak i oni koji su tvrdili da to ne gledaju.

Porno film na televiziji je postao neka vrsta revolucije, najpre zbog toga što ranije niko nije verovao da će to ikada biti moguće.

Mnogi su tada po prvi put gledali takve sadržaje bez osećaja krivice i stida, jer ono što je na televiziji mora da je dobro.

Televizija je ta koja je mnoge stvari prvi put uvela u građanske domove, između ostalog i seks bez griže savesti. Svi filmovi emitovani u Francuskoj tokom osamdesetih godina prošlog veka bili su najbolje iz zlatnog doba pornografije – između 1974. i 1980. godine. Bila je to solidna videoteka preko koje su se mnogi upoznali sa žanrom. Ako zamislite doba pre interneta, jasno vam kolika je bila važnost tih večeri koje su se provodile ispred vrelih TV ekrana.

Slučaj video kasete

Ipak, nije to bi prvi put da se porno film gledao kod kuće.

Sada već daleke 1977. godine raspravljalo se o tome hoće li Jugoslavija razvijati nuklearno oružje, Rocky je dobio Oskara za najbolji film, The Clash su izdali svoj prvi album, Jimmy Carter je bio predsednik Sjedinjenih Američkih Država, lansirani su Voyager 1 i 2, održana je premijera filma Star Wars: A New Hope, a kućni video system (VHS) je prvi put predstavljen potrošačima. Zasnovan na simbiozi između video traka i sistema za snimanje (VCR), mogao je da sačuva do dva sata nekog sadržaja, a omogućavao je i ubrzavanje i premotavanje video trake.

Gledaoci su pre video-rikordera mogli samo da sanjaju o tome da pauziraju program, ili da ga pogledaju kad god požele. Video-rikorder je ove snove pretvorio u stvarnost, a opcija da se televizijski program snimi na traku gledaocima je omogućila da izbegnu reklame, ubrzaju ili premotaju snimljeni program, te da ga pogledaju onoliko puta koliko to žele. Pogađate, porno film je pronašao svoje mesto u mnogim kućnim videotekama.

Video klubova se danas sećamo sa nostalgijom. Prvobitni su bili oličenje reda i futurističkog minimalizma: ujednačene boje, kopije filmova poređane po azbučnom ili abecednom redu i zaposleni, koji je pre interneta, činilo nam se, bio nepresušni izvor filmskog znanja. Među policama su svoje mesto pronašli i erotski filmovi.

Zanimljivo je da su se filmovi za odrasle u Francuskoj početkom osamdesetih godina prodavali svuda, pa su na primer mogli da se pronađu i u pekarama i mesarama.

Porno film je postao poput hrane, a filmovi s oznakom X su vrlo brzo postali vrlo cenjeni među prodavcima – video klubovima su donosili i po 30% od ukupnih prihoda.

Razvoju porno filma je doprinela i pojava video-kamera. Snimanje tako više nije bilo samo stvar profesionalaca koji imaju pristup skupoj opremi. Bilo koji amater koji je hteo da započne porno biznis mogao je da snima filmove gde god poželi. Prvi porno video snimljen je već 1980, pod naslovom Jolies petites garces, a angažovane su u to vreme već poznate porno zvezde Julia Perrin i Marilyn Jess. Snimanje je trajalo svega dva dana, a film je uprkos lošem kvalitetu postigao veliki uspeh.

Uspeh prvog porno videa ohrabrio je autore da nastave dalje. Tako su 35-milimetarski filmovi počeli da napuštaju porno univerzum, a nova jednostavnost u snimanju je ubrzala razvoj pornografije. Publika više nije morala da ide u bioskope da bi došla do uzbudljivih sadržaja – filmovi za odrasle uselili su se u dnevnu sobu. Video kaseta je mogla da se iznajmi ili kupi, a kvalitet snimka nije bio presudan za postizanje užitka.

S videom su nestali likovi i zaplet – nikome nisu bili potrebni inteligentni dijalozi, publika je želela da akteri što pre pređu na stvar. Bio je to kraj zlatnog doba, te početak jednostavnih priča po principu „seksi majstor i očajni domaćin“. Na prvi pogled je jasno da se scenario pisao za pet minuta, a kako bi se što pre stiglo do orgazma. U potpuno novoj vrsti porno filma najvažnije je postalo to koliko se lako cepa odeća.

Inspiracija

Stariji autori tvrde da je porno film nekada bio prepun nežnosti, pa se nije žurilo u krevet. Možda je tako zbog toga što je pre inspiraciju crpeo iz tradicionalnog filma, a reditelji su ga shvatali ozbiljno. Svi autori su koristili 35-milimetarsku traku i gledali strašno mnogo filmova. Gledali su šta su stigli, pa nije uvek bilo govora o dobrom ukusu. Ipak, izlaganje delima drugih reditelja bilo je značajno za tvorce porno filmova.

Tako su klasici poput The Big Feast (1973) dobijali svoje porno rimejkove. Zapravo su iz ovog filma nastali prvi filmovi za odrasle koji su bili inspirisani „običnim“ filmom. Porno verzija te velike gozbe je prirodno bila neka vrsta fatalne orgije – četiri junakinje se sastaju kako bi svoje živote okončale s previše seksa. Film je izazvao brojne kontroverze, od kojih su neke bile s razlogom – u početku su porno filmove režirali uglavnom muškarci, pa su zbog nepažnje lako klizali u mizoginiju.

Uprkos propustima koji su bili u skladu s vremenom (što ih istina ne opravdava), porno filmovi iz takozvanog „zlatnog doba“ obeležili su eru koja je bila slobodna, hedonistička, potpuno ogoljena. Bilo je to u vreme „dece cveća“ i slobodne ljubavi, radilo se na ukidanju svih tabua, oslobođeni građani se nisu uzdržavali od zadovoljstava koje se primalo, ali i pružalo. Bilo je to doba pre AIDS epidemije, koja  je bacila senku i na porno industriju, ali i na celokupno čovečanstvo koje se još jednom okrenulo puritanizmu.

Deep Throat

Jedan od porno fenomena je sigurno film Deep Throat (1972). Još na početku ga je videlo 22 milina Amerikanaca, pa je ubrzo krenuo put Evrope. Mnogi američki filmovi za odrasle došli su do evropskih bioskopa, ali se Deep Throat razlikovao po tome što su ga gledali parovi, pa je jedan od prvih filmova koji nije bio samo za samce. Danas je smešan, nije dobro ostario i nije više toliko napredan, ali je u svoje vreme napravio pometnju.

Prvo javno prikazivanje ovog filma eksperti porede s prvom projekcijom braće Lumière 1895. godine. Bio je prvi „javni porno film“, pa su čak i poznate ličnosti požurile da ga pogledaju kako bi o njemu posle mogle da razgovaraju, na primer Sinatra. Postao je glavna tema na večernjim zabavama, a najpre zbog toga što se smatralo da je hrabar.

Oni koji nisu gledali Deep Throat smatrali su se puritancima, a reditelj Gerard Damiano je vrlo brzo postao oličenje zlatnog doba i pionir žanra. Bio je to „pravi film“, sa zapletom i dijalozima – ideja o junakinji s klitorisom u grlu smatrala se moćnom. Verovalo se da je žena u ovom filmu po prvi put emancipovana, pa se neretko ubrajao među „strašno feminističke filmove“.

Danas je ipak jasno da je Deep Throat zapravo šovinistički film – junakinja voli da zadovoljava svoje partnere onako kako muškarci to zamišljaju.

Istina, junakinja usput traga za orgazmom, dakle i ženskim, ne samo muškim. U tome na kraju nema ničeg feminističkog – muškarac je smislio film koji reklamira oralni seks, naravno felacio.

Pre zlatnog doba

Mnogo pre sedamdesetih i osamdesetih godina, porno film je džigljao na periferiji ljudskog iskustva. Pedesetih godina je stvar bila ozbiljna – rat se tek završio, pa nije bilo mesta za „jeftinu zabavu“. Filmovi za odrasle nisu dobro prolazili, ali to ne znači da ih nije bilo. Rezultati ipak nisu bili na zavidnom nivou, pa dobri filmovi mogu da se nabroje na prste.

Uglavnom se ne zna ko je snimao filmove pre nego što je pornografija dobila zeleno svetlo. Oni koji su pravili te filmove, kao i oni koji su u njima glumili vrlo dobro su znali da nikada neće postati zvezde i da filmovi nikada neće biti javno prikazivani. Ukoliko bi se to i dogodilo, filmovi bi odmah bili konfiskovani a glumci i glumice bi krenuli put zatvorskih ćelija.

I na starije porno filmove su značajno uticala tradicionalna dela, pa se pretpostavlja da su reditelji već radili u filmskoj industriji. Profesionalne kamere su početkom i sredinom XX veka bile veoma komplikovane, pa je jasno da su oni koji su njima upravljali prilikom snimanja erotskih filmova svoj posao znali od ranije. Pojedini setovi su bili toliko dobro organizovani, da je sigurno da su na njima radili profesionalci.

Pre toga – dvadesetih i tridesetih godina, još nije bilo govora o porno industriji, ali se filmovi razvijaju i onda, i to za dva tržišta – pojedince koji su mogli dobro da plate i bordele. Oni koji su ove filmove gledali u privatnosti svojih domova imali su istančan ukus, pa su i filmovi pravljeni za njih bili bolji.

Filmovi za bordele su se opet razlikovali među sobom – postojali su bordeli više i niže klase, pa su oni u skupljim bordelima bili za nijansu bolji. Služili su da pojačaju uzbuđenje kod posetilaca, da rasplamsaju glad kao neka vrsta predjela, da uzbude. Prema svedočenjima posetilaca vlasnici bordela su na kraju filmova dodavali natpise poput „A sada prave mlade dame čekaju na vas!“

Dakle, porno film je bio i reklama - iz sna se prelazilo u stvaranost, a gledalac je postajao klijent.

Obični ljudi

Možda je u starim porno filmovima najzanimljivije to što u njima „glume“ obični ljudi – nema mišića i savršenih tela, a umesto džinovskih, tu su sasvim skromni polni organi. „Glumci“ nisu supermeni, imaju stomake ili su premršavi, zarasli u brade i brkove. Zbog toga su ovi filmovi i smešni, a bili su čak i onda. Valjda zbog toga što se seks nije shvatao previše ozbiljno.

Većina tih starih filmova je takođe poticala iz Francuske, a bili su popularni širom sveta. Tako su se termini „francuski“ i „pariski“ film koristili za porno filmove, a u njima nije bilo samo seksa – autori su s lakoćom ismevali crkvu, političare i bogataše, pa su zbog toga filmovi bili još zabavniji. Nije bilo ni autocenzure, pa bi mnoge scene danas bile problem, svakako predmet za brisanje. Početkom XX veka je bilo drugačije – kad je sve zabranjeno, možete da radite šta vam je volja.

Stari porno filmovi sigurno nisu služili samo za puko seksualno zadovoljenje, već i da skinu okove i ublaže napetost.

U periodu između dva rata homoseksualnost i biseksualnost se nisu odvajale od heteorseksualnosti (prvi porno film u kojem je prikazan seks između dva muškarca je Le ménage moderne de Madame Butterfly iz 1920. godine), bar na porno filmu gde se sve smeštalo u isti kadar. Ljubav je izgleda bila u modi, a niko nije bio raspoložen za mržnju. Ta prirodnost u ljubavi postojala je sve do četrdesetih godina, a nakon toga se gubi. Razlog je jasan – pre toga ovi filmovi nisu bili dostupni široj javnosti, pa su uživali veće slobode. Kad ih se većina dočepala, počela je ozbiljnija cenzura.

Prvi film koji je izazivao skandal napravljen je mnogo pre svega spomenutog – daleke 1896. godine pojavio se američki The Kiss. Nije u njemu bilo seksa, samo poljubac. To jednog novinara iz Čikaga nije sprečilo da napiše „Ovaj film je ogavan. Trebalo bi da interveniše policija“.

Fascinantno je to što je na snimku dvoje čuvenih glumaca s Brodveja – May Irwin i John Rice, a da je scena snimljena tokom izvođenja mjuzikla The Widow Jones. Glumci su se, dakle, ljubili i na pozornici, ali to nikome nije smetalo jer su bili daleko.

Od trenutka kada se pojavio film i poljubac u krupnom planu, stvar je postala problematična. Novi tabu je dakle došao s novom umetnošću, ili s krupnim kadrom, što puno govori i o sudbini porno filma – ljubav je lepa, ali izdaleka.


Fotografije: Jeremy Yap; Oleg Ivanov; Chris Lawton;

DruštvoKultura i zabavaUmetnost

Milan Živanović

Rođen 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde uređuje različite rubrike.