Ruse kose curo imaš: Čija je ovo pesma, čiji je ovo stih

Milan Živanović
Milan Živanović

Pesma ujedinjuje, osim ako nije od onih koje pripadaju svima. Takve melodije raspaljuju nacionalno osećanje, a slušaoci veruju da je na njima ne samo da u pesmi uživaju, već i da je odbrane. Takva je i Ruse kose curo imaš, koju pevaju i u drugim zemljama – melodija je slična, ali su stihovi drugačiji.

Bugarska rediteljka Adela Peeva je 2003. godine snimila dokumentarni film Whose is This Song? (Čija je ovo pesma?), u nameri da odgonetne ovu muzičku misteriju. Ideju umalo nije skupo platila.

„U jednoj istambulskoj krčmi okupilo se nekoliko mojih prijatelja“, kaže autorka na početku filma, „Grk, Srbin, Makedonac, Turčin i ja, Bugarka“.

Kao što se to često dešava, priča počinje u kafani – u jednom trenutku se čuje melodija koju su svi gosti dobro znaju. U Srbiji je pevaju kao Ruse kose curo imaš, ali se naslov u drugim zemljama razlikuje.

„Čim smo je čuli“, nastavlja rediteljka“, svako je počeo da je peva na svom jeziku“. I to nije sve – svi do jednog su tvrdili da pesma potiče baš iz njihove zemlje. Dovoljno da počne svađa.

Posle kafane u Tursku

Događaj iz kafane joj nije davao mira, pa je, kad je misao sazrela, krenula u potragu za istinom o melodiji. Prva stanica – Istanbul, jer sve je ukazivalo na to da se radi o staroj turskoj pesmi. Priča se da je četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka, kad je u Turskoj počeo da se razvija turizam, pesma s naslovom Üsküdar postala simbol zemlje, poput kebaba i baklave.

Turska verzija peva o nekom pisaru kojeg su žene strašno volele, a po pesmi je šezdesetih godina snimljen i film. Pisar je, kako se pripoveda, imao lepe manire, nosio je štap i išao na manikir. Služio je na dvoru, a dvorkinje su ga obožavale.

I pesma i film impliciraju da je ta ljubav ipak bila platonska. Ulogu pisara je dobio pevač Zeki Muren, veoma popularan u to vreme, a zanimljivo je da je na mnogim fotografijama našminkan, u živopisnoj odeći koja iskrivljuje rodna pravila. I film, te ova verzija pesme su slično „iskrivljeni“, posebno kad peva muški glas:

„Počelo je da kiši na putu za Üsküdar,
Kad sam potražio svog pisara,
Bio je pored mene,
Ja pripadam njemu, a on meni,
Što drugi za to mare?“

Ovo nije jedini način na koji se pesma izvodi u Turskoj – druga varijanta se peva kao vojni marš i služi da se uplaši neprijatelj.

Grčka verzija

Budući da je prijatelj Grk tvrdio da je pesma grčka, rediteljka se potom zaputila ka ostrvu Lezbos i mestu Mitilini. „Izgubio sam stotinu zlatnika“, tekst je grčke verzije, „I saznao da ih je pronašla predivna devojka“. Grci tvrde da je potekla baš iz njihove zemlje, i to iz Mitilinija.

Tu je još jedna varijanta teksta, a deo u grubom prevodu zvuči otprilike ovako:

„Od Atine do Pireja
Izgubio sam torbu zlatnika
Pretvoriću noć u dan,
Odreći ću se hleba
I živeću od vazduha“

U Albaniji i Bosni

Peeva se posle Lezbosa zaputila u Albaniju, u Korču. Tamo je pesmu pronašla u skoro sasvim drugačijem obliku – kao ariju koja se u vreme Enver Hodže izvodila u Nacionalnoj operi. Stanovnici Korče su, kao uostalom i svi drugi, poručili da pesma nije ni grčka, ni turska, ni srpska, već albanska:

„U tom vrtu ptica peva,
A od tvoje ljubavi, devojko,
Procvao je bosiljak“

Sledeći trag je autorku dokumentarca odveo u Sarajevo, a Bosna opet ima svoju varijantu. Pogledaj me, Andolko je poznata u celom regionu, a izvodi se i danas:

„Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti,
Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti,
Ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati,
Ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati,
Hranit ću te bademima da mi mirišeš,
Hranit ću te bademima da mi mirišeš,
Pojit ću te đul-šerbetom da mi sevdišeš.
Pojit ću te đul-šerbetom da mi sevdišeš.
Ah ruse kose curo imaš, žališ li ih ti?
Ah ruse kose curo imaš, žališ li ih ti?
Aman da ih žalim, ne bih ti ih dala da ih mrsiš ti!
Aman dragi, dragi, ne bih ti ih dala da ih mrsiš ti!
Ah medna usta curo imaš, žališ li ih ti?
Ah medna usta curo imaš, žališ li ih ti?
Aman da ih žalim, ne bih ti ih dala da ih ljubiš ti!
Aman dragi, dragi, ne bih ti ih dala da ih ljubiš ti!”

Makedonija i Srbija

Od Sarajeva do Skopja je samo koji sat putovanja, a Makedonija opet ima svoju pesmu. Oj ti, Paco Drenovčanke je još jedna pripovest o devojačkoj lepoti, a muzikolozi kažu da ne zvuči kao da je iz Makedonije, jer takvog ritma u tradicionalnoj muzici ove zemlje nema. Pesma je iz sela Drenovci, koje se nalazi u okolini grada Prilepa:

„Oj, ti Paco Drenovčanke,
Ne stoj preda mnom!
Prodao sam celo imanje
Samo zbog tebe“

Rediteljka se iz makedonskog sela na obroncima planine Babuna zaputila u Vranje. Tu je našla još jednu priču o lepoj ženi – Koštani, koja je Vranjancima pevala početkom XX veka. Pesma o kojoj je Peeva snimila film je, kako tvrde Vranjanci, bila jedna od njenih najlepših pesama. Dakle, lepotica ovog puta nije ona o kojoj se peva, već ona koja peva.

Pisac Bora Stanković je priču o Koštani sačuvao u istoimenoj drami. U pitanju je, kako u naslovu stoji, komad iz vranjanskog života s pesmama, a Stanković Koštanu u priču uvodi ovako:

„VASKA: E, kakve puške! Samo neka im ona, Koštana, zapeva, pa ne samo puške, već će i glave pobacati. A naročito on, naš brat, krasan naš brat!“

Po drami je 1953. godine snimljen film Ciganka, a lepu pevačicu je igrala prva velika zvezda jugoslovenske kinematografije – Selma Karolina Karlovac. U filmu se naravno čula i pesma Ruse kose curo imaš:

„Aj, ruse kose, curo, imaš.
Žališ li gi ti ?
Aman, da gi žalam,
ne bi ti gi dala
da gi mrsiš ti.

Aj, belo lice, curo, imaš.
Žališ li go ti ?
Aman, da go žalam,
ne bi ti go dala
da go ljubiš ti.

Aj, medna usta, curo, imaš.
Žališ li gi ti ?
Aman, da gi žalam,
ne bi ti gi dala
da gi piješ ti“

U Vranju je priča o pesmi uzburkala strasti, pa je rediteljka nakon incidenta napustila grad. Nastavak je potražila u rodnoj Bugarskoj, gde se ova melodija svake godine izvodi na planini Strandži – na hiljade građana tu okuplja kako bi odali počast palim borcima u borbi za nacionalno oslobođenje. Dakle, ni ovde pesma nije o ljubavi i lepoti:

„Jasan Mesec već se rađa nad balkanskom gorom,
Po celoj Strandži rob peva novu pesmu junačku“

Uz istu melodiju se dakle u Srbiji peva o rusoj (riđoj) kosi, u Bosni o "devojci Anadolki",  u Hrvatskoj postoji verzija o lepotici crnih očiju. Pevaju je i Albanci, Turci, Grci, Arapi, Jevreji, Bugari. Za jedne je to pesma iz detinjstva, priča o lepoti i ljubavi, za druge ratni poklič.

Dokumentarni film Whose Is This Song? je u želji da odgovori na pitanje čija je pesma, prešao granice muzičke radoznalosti, jer ispod drugačijih stihova tinja svašta – od mirisa zumbula i šuštanja svile, do vonja baruta i zveckanja oružja. Kakva je neka pesma, na kraju zavisi od onoga koji je peva.

Muzički eksperti kažu da se radi o jednoj od široko rasprostranjenih pesama, koje pripadaju korpusu urbane muzičke tradicije istočnog Sredozemlja. Urbana civilizacija podrazumeva, kao što je to bio slučaj i u prošlosti, žive kulturne (kao i ekonomske i druge) veze među bliskim i udaljenim gradskim središtima. To između ostalog znači da su profesionalni i poluprofesionalni muzičari činili "vezu", jer su prenosili melodije i tekstove iz jedne sredine u drugu, čak i kada se radilo o velikim udaljenostima. Drugim rečima, prirodno je da pesma o kojoj se ovde radi pripada svim narodima i kulturama koji je izvode.

Ovakve pesme su "deo zajedničkog nasleđa" i one ne bi trebalo da razdvajaju, već da povezuju te kulture. Mnogo je onih koji veruju da je pesma "od onoga ko je peva". Numera dakle živi, i ima pravo da se menja po volji onoga čije je glasne žice bude. To često znači mnogo varijanti, a što je melodija starija, to je nasleđe raskošnije.

Zanimljivo je da neki tvrde da jedan deo pesme Ruse kose curo imaš može da se čuje i u disko-hitu nemačke grupe Boni M – Raspućin, a na nekom veštijem uhu je da to i potvrdi.


Adela Peeva na kraju svog filma kaže da se pesma iz njenog detinjstva promenila do neprepoznatljivosti – pretvorila se u himnu netrpeljivosti, u iskru koja začas raspali buktinju besa. Kao da je čovek zaboravio da je napravljen od muzike, ne od mržnje.


Fotografija: Hosein Zanbori

Kultura i zabavaDruštvoUmetnost

Milan Živanović

Rođen 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde uređuje različite rubrike.