Foto-kolaž: Screenshot YouTube i sajt SANU

Koje su nas velikanke napustile u 21. veku (drugi deo)

Vesna Milić  Radosavljević

U biografijama žena koje su se isticale u nauci, umetnosti, sportu, kulturi i drugim sferama javnog života, na prostoru Srbije, Balkana ali i čitavog sveta, primećujemo veliku posvećenost, ljubav i predanost poslu zbog koga su postale uvažene i slavne.

U sledećim redovima čitajte o velikankama koje su živele i stvarale u 20. veku, ali i novom milenijumu. Mnoge od njih bile su akademkinje, profesorke i uvažene predavačice po pozivu na stranim univerzitetima ili osvajačice zlatnih medalja i najviših državnih i svetskih priznanja.

Mnoge su bile politički angažovane još pre Drugog svetskog rata, a neke su, braneći svoje stavove ili ideale svojih partnera napustile politički život tokom komunizma i posvetile se isključivo nauci.

Po mnogo čemu ih vredi pamtiti, a iz njihovih biografija u sledećim redovima izdvajamo najvažnije detalje.

Akademkinja Veselinka Šušić

Osnivačica jedine laboratorije za izučavanje spavanja u Jugoslaviji

Ona je bila uvažena doktorka medicine i naučnica, koja se bavila, između ostalog i izučavanjem spavanja. Akademkinja Veselinka Šušić rođena je maja 1934. godine u Beogradu.

Foto: SANU

Diplomirala je na Medicinskom fakultetu 1959, a doktorirala 1970. godine. Tokom 1966. i 1967. usavršavala se na Univerzitetu Stanford u Kaliforniji, u Odeljenju za psihofiziologiju i psihijatriju, navodi se u njenoj biografiji na sajtu Srpske akademije nauka i umetnosti.

Za asistentkinju na Fiziologiji na Medicinskom fakultetu u Beogradu izabrana je 1960, za docenta 1969, vanrednog profesora 1976, a za redovnog profesora 1982. godine.

Osim studentima redovnih studija, predavala je i studentima poslediplomskih studija iz eksperimentalne fiziologije i patološke fiziologije, gastroenterologije, neurologije i na drugim kursevima na medicinskim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Prištini.

Za naučnu saradnicu na Institutu za biološka istraživanja "Dr Siniša Stanković" izabrana je 1967, a bila je i profesorka na Katedri neurobiologije u Centru za multidisciplinarne studije u Beogradu. Bila je i naučna saradnica na Institutu za neurologiju Kliničkog centra Srbije i član Odseka za stres Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu.

Osnovala je i rukovodila Laboratorijom za eksperimentalno istraživanje fiziologije spavanja na Institutu za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Beogradu.

Ovo je bila jedina laboratorija za izučavanje spavanja u Jugoslaviji, od značaja, kako u zemlji, tako i šire - navode iz SANU.

U njenoj bogatoj profesionalnoj biografiji ističu se i predavanja koja je držala na univerzitetima u Hjustonu, Čikagu, Bazelu, Los Anđelesu i Bariju.

Za dopisnu članicu Odeljenja medicinskih nauka SANU izabrana je decembra 1985, a za redovnu oktobra 1997. godine. Dužnost zamenice sekretara Odeljenja obavljala je od 1996. do 2007. godine, a sekretarke od 2007. do 2015. godine. Osnivačica je Odbora za somnologiju SANU.

Među njenim priznanjima su Oktobarska nagrada Beograda, plaketa Univerziteta u Kragujevcu i Univerziteta u Prištini i Medalja Kolarčevog univerziteta u Beogradu za dugogodišnji rad u ovoj ustanovi.

Na predlog Akademije medicinskih nauka Srpskog lekarskog društva, dodeljena joj je Nagrada za životno delo, kao priznanje za naučni rad i doprinos aktivnostima Akademije SLD i Srpskog lekarskog društva u celini, navodi se u njenoj biografiji.

Veselinka Šušić umrla je u junu 2018. godine.

Snežana Nikšić

Njen život bili su pozorište, film i televizija

Vest o njenoj smrti dobili smo u aprilu ove godine, kada nas je napustila dramska umetnica, možda najpoznatija po ulozi u komediji Gorana Markovića "Majstori Majstori". Reč je o Snežani Nikšić, rođenoj Nišlijski koja je apsolvirala glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju.

Najviše smo je gledali u televijzijskim filmovima, a osim glume, radila je i kao voditeljka na televiziji Beograd. Sa nepunih 18 godina igrala je glavnu ulogu u komadu "Krotka" Dostojevskog na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a za ovu ulogu bila je nagrađena na Festivalu malih scena u Sarajevu. U produkciji televizije Beograd, igrala je Juliju u delu "Romeo i Julija".

Na velikom platnu je debitovala 1965. u ostvarenju "Inspektor", koje je režirao Milo Đukanović. Igrala je i u filmovima "Sretni umiru dvaput“, "Pre rata", "Na papirnatim avionima", "Priča koje nema", "Pozdravi Mariju".

Tokom sedamdesetih, posle otkrivanja crnih lista na TV Beograd, nezadovoljstva tretmanom tipizirane filmske lepotice i otkaza svojoj matičnoj kući JDP-u, sa tadašnjim suprugom odlazi u London, gde ostaju dve godine. Po povratku u Jugoslaviju zajedno snimaju film "Breme-Teher" u kojem se pojavljuje i kao asistentkinja režije.

Ovo je bio prvi dvojezični srpsko-mađarski film koji biva surovo skraćivan i opstruiran kao i drugi filmovi crnog talasa, tadašnjih kulturnih saboraca i prijatelja Želimira Žilnika i Dušana Makavejeva.

Prelaskom u status slobodne umetnice osamdesetih godina, pored filma "Majstori, Majstori" izdavaja se i njena uloga u ostvarenju "Sok od šljiva" Branka Baletića.

Tih godina sa svojim drugim suprugom, čuvenim glumcem Ljubom Tadićem, potpisuje se kao osnivačica i umetnička direktorka prvog džepnog pozorišta "Magaza". Tada se izdvajaju njene glavne uloge u predstavama "Poetesa" Mire Erceg o Desanki Maksimović, "Karl Marks neprijatelj naroda" Ljubiše Ristića i druge.

Pošto se pojavila u više od 40 naslova, u jednom intervjuu izdvojila je kao svoju omiljenu ulogu u filmu "Na papirnatim avionima" iz 1967. godine, dodavši da je ovo ostvarenje dobilo izuzetne kritike na festivalu u Kanu.

Snežana Nikšić umrla je u Beogradu 2. aprila 2022. godine.

Soja Jovanović

Pamtićemo je po komedijama i velikoj ljubavi prema glumcima i poslu

Pre sto godina (1922) rođena je prva srpska rediteljka dugometražnih igranih filmova Sofija Soja Jovanović, čuvena po adaptaciji Nušića, TV drami "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo", u istoj meri koliko i po predanosti pozorištu, glumcima, ali i radu na televiziji.

"U satiri ima nečeg zlog. Humorom se branim od zla" - često je prenošena njena izjava koja i najbolje opisuje stvaralaštvo ove rediteljke.

Soja je adaptirala i komedije Jovana Sterije Popovića, Stevana Sremca i Branka Ćopića.

Prvi film koji je režirala bio je "Sumnjivo lice" 1954. godine, a istoimena predstava u njenoj režiji iz 1947. je bio prvi pokušaj modernog tumačenja Nušića. Režirala je i prvi dugometražni jugoslovenski film u boji "Pop Ćira i pop Spira", koji je na festivalu u Puli, pored još dva filma, proglašen za najbolji. Ona je potpisala i ostvarenje "Diližansa snova" 1960. godine, dve godine kasnije "Dr", zaim 1964. "Put oko sveta", "Orlovi rano lete" 1966. godine, "Pusti snovi" 1968. i naredne 1969. "Silom otac".

"Dok su joj jedni zamerali što je kroz film tek potvrđivala literarnu vrednost i često bila na granici sa "bidermajerskom sladunjavošću", a drugi hvalili njeno precizno čitanje i savršeno ilustrovan humor, prenosiv kroz sva vremena, koji je srpski film najzad odvojio od "teških poratnih tema", ona je stvarala za publiku i od nje bila i nagrađivana", pisao je o Soji NIN.

Režirala je i mnogo pozorišnih predstava, a jedna je od osnivača Beogradskog dramskog pozorišta.

Radila je i na radiju, ali i na televiziji - serije "Pop Ćira i pop Spira" 1982. godine, "Penžeri ravnice" 1971, kao i čuvenu TV dramu "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo" 1976, koja je 1993. izabrana za najbolju dramu igranu na televiziji u toku 35 godina postojanja.

Komedije mentaliteta i situacije oživela je uz pomoć generacija glumaca beogradskog komičnog i savremenog pozorišta, među kojima je bila Ljubinka Bobić, ali i mladih nada poput Miodraga Petrovića Čkalje i Mije Aleksića.

Soja je završila glumu na Akademiji u Beogradu, a u njenoj biografiji se ističe i da je zaslužna za procvat Beogradskog dramskog pozorišta od 1951. godine.

Inače, tokom Drugog svetskog rata bila je partizanka i prva predstava koju je organizovala u Narodnom pozorištu bio je zadatak koji je dobila veoma brzo nakon oslobađanja Beograda.

Za jedan dan Soja je uspela da pripremi i uspešno režira predstavu koja je izvedena na kongresu antifašističke omladine. U nedostatku dramske literature, Soja za nekoliko meseci savladava ruski i počinje da prevodi sovjetske pisce.

Dobila je najveća priznanja, među kojima su i Zlatna arena u Puli 1975. godine, Specijalna diploma Kinoteke za izuzetan doprinos razvoju filmske umetnosti, nagrada za režiju na Festivalu akademskih pozorišta Jugoslavije, nagrada Bojan Stupica.

Najgore je što reditelja često optužuju i krive za ono za šta on stvarno nije kriv, a često ga i hvale za ono za šta nije posebno zadužen. Tako je često govorio Bojan Stupica. Reditelj mora da bude svestan slabih mesta u dramaturgiji, kao što je svestan i kvaliteta komada, ili scenarija. To sam često i na svojoj koži iskusila. Na primer, režirajući "Pop-Ćiru i pop-Spiru" u pozorištu i na filmu. Nema loših adaptacija, ali ima loših režija - rekla je Soja u jednom intervjuu.

Soja Jovanović je bila je dugoogdišnja asistentkinja na Odseku glume Pozorišne akademije u Beogradu, stalna rediteljka u Akademskom i Beogradskom dramskom pozorištu, a bavila se i prevođenjem pozorišnih drama.

Umrla je 2002. godine u Beogradu. Inače, ona je unuka čuvenog srpskog slikara Paje Jovanovića.

Brana Perović

Fizičarka, prva žena na čelu Instituta “Vinča”

Fizičarka, prva direktorka "Vinče", ali i komunistkinja i učesnica NOB-a, Branislava Brana Perović Nešković, bila je rođena u Banjaluci 1920. godine.

Nakon isključivanja njenog supruga Blagoja Neškovića iz politike zbog sukoba sa Titom, i Brana Perović je karijeru usmerila isključivo na naučni rad

Kako piše list Danas, Brana Perović se vrlo rano zainteresovala za ideje i aktivnosti komunističkog pokreta, pa se tako u omladinski pokret uključila još u petom razredu gimnazije.

Bila je izbačena iz škole zbog deljenja letaka o ubijenom kralju Aleksandru Karađorđeviću. Razred je završila u Beogradu, gde je 1938. upisala Tehnički fakultet, a ubrzo biva primljena u članstvo Komunističke partije. Pre okupacije Jugoslavije, radila je u ilegalnoj štampariji, a svoj angažman u KP nastavila je i tokom Drugog svetskog rata, pre svega kao članica CK SKOJ-a, članica Sekretarijata USAOJ-a, kao i urednica lista Omladina.

Posle rata, uz mnoge političke i partijske dužnosti, diplomirala je na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Međutim, nakon isključivanja njenog supruga Blagoja Neškovića iz politike, zbog sukoba sa Josipom Brozom Titom, i Brana Perović je karijeru usmerila isključivo na naučni rad.

Po završetku studija zaposlila se u Institutu za nuklearne nauke "Boris Kidrič", (današnji Institut "Vinča"). Doktorirala je 1964. na beogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu.

Bila je angažovana na projektima koji su predstavljali pionirski rad u oblasti fizike jonizovanih gasova i atomskih sudara. Radila je i na projektovanju i izgradnji magnetnog separatora izotopa i masenog spektrometra u "Vinči", i jonskog izvora na principu magnetotrona, koji spadaju među najsloženije sofisticirane fizičke instrumente i opremu izrađenu u Institutu. Formirala je Odeljenje za separaciju radioaktivnih izotopa, a zatim i Laboratoriju za atomsku fiziku.

Od 1976. do 1979. bila je generalna direktorka Instituta “Vinča”, što je bio prvi put u istoriji Jugoslavije da žena zauzme najvišu rukovodeću poziciju u naučnoistraživačkoj ustanovi koja se bavi istraživanjima u domenu prirodnih i tehničkih nauka.

Predavala je i na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a rukovodila je postdiplomskim studijama na smeru Fizika jonizovanih gasova.

Brana Perović umrla je u februaru 2008. u Beogradu.

Bobana Veličković

Dvostruka evropska prvakinja u streljaštvu

Najmlađa od svih znamenitih žena o kojima pišemo u ovom tekstui rođena Boranka - Bobana Momčilović Veličković, bila je reprezentativka Srbije u sportskom streljaštvu, i to u disciplini vazdušni pištolj.

Rođena je 1990. godine, a streljaštvo je trenirala od 1999, dok je svoju takmičarsku karijeru počela godinu dana kasnije, sa svega 10 godina. Bila je članica streljačkog kluba "Bor 030", a njen trener bio je Boban Marković.

Dvostruka je evropska prvakinja - 2010. i 2012. godine, u disciplini vazdušni pištolj 10 metara. Bila je i pobednica svetskog kupa u Minhenu 2016. godine.

U njenoj biografiji se ističe i da je bila deo olimpijskog tima Srbije na Letnjim olimpijskim igrama 2012. u Londonu, i na Igrama 2016. u Rio de Žaneiru. Na Igrama u Riju osvojila je 7. mesto u finalu discipline vazdušni pištolj 10 metara.

Preminula je 21. juna 2020. godine u Beogradu, u tridesetoj godini života, od komplikacija nakon porođaja. O njenoj preranoj smrti, ali i mogućoj odgovornosti lekara za to što nas je prerano napustila, pisalo je nedavno više medija.

Ljubica Marić

Kompozitorka svetskog glasa

Najveća srpska kompozitorka 20. veka Lubica Marić, akademkinja i profesorka na Muzičkoj akademiji u Beogradu, jedna od prvih dirigentkinja u Evropi i dobitnica Oktobarske nagrade Beograda za živtono delo, rođena je 1909. godine u Kragujevcu.

Njeno muzičko obrazovanje počinje u Beogradu, gde je radila sa čuvenim Josipom Slavenskim, koji je rano uočio njen veliki talenat. 1929. diplomirala je na violini i komponovanju i time postala prva Srpkinja koja je diplomirala kompoziciju.

Studije nastavlja 1932. godine na Majstorskoj školi Jozefa Suka u Pragu, dok je u periodu od 1936. do 1937. bila u odeljenju za četvrtstepenu muziku Alojza Habe. Dirigentski kurs pohađala je takođe u Pragu i to kod Nikolaja Malka, kao i u Strazburu kod Hermana Šerhena, i prva je od žena dirigovala Simfonijskim orkestrom Češkog radija.

Od 1938. godine radila je u Beogradu - do 1945. kao profesorka Muzičke škole Stanković, a zatim kao docentkinja, pa vanredna profesorka na Muzičkoj akademiji, sve do 1967. godine.

Jedna od naj­osobenijih, stvaralački najsnažnijih ličnosti među srpskim kompozitorima. Njena muzička priroda uvek joj je diktirala izrazito originalan, samosvojan pristup stvaranju koji odlikuje težnja za iznalaženjem novog zvuka, boje, izraza. Iz perioda učenja, lutanja, traganja i dilema, autorka je za sobom ostavila veoma mali broj dela - piše u njenoj biografiji na sajtu Udruženja kompozitora Srbije.

O njenom predratnom stvaralaštvu, dodaju iz Udruženja kompozitora, može se govoriti samo na osnovu mladalačke Sonate za violinu solo iz 1928. i dva dela iz perioda studija u Pragu – Duvačkog kvinteta iz 1931. godine i Muzike za orkestar, 1933. izvođene na festivalu savremene muzike u Strazburu, a potom dugo nedostupne javnosti (sve do izdanja 1998).

Komponovana 1932. godine

U posleratnom periodu otkrivaju se u punoj meri samosvojnost i snaga njenih kreativnih potencijala.

Izvođenje kantate Pesme prostora decembra 1956. godine, dela koje je odmah osvojilo nepodeljena priznanja kritike, publike i stručne javnosti, simbolično označava stvaralački raskid sa socrealističkim konvencijama.

Autorka je inspiraciju našla u zapisima sa stećaka bosanskih bogumila koji govore o odnosu prema smrti. Kantata Pesme prostora napisana je za mešoviti hor i simfonijski orkestar.

Ostvarena je jezikom koji će potom ostati karakterističan za Ljubicu Marić: iskonski snažne ekspresivnosti, u skladnom spoju arhaičnog i savremenog – kroz poniranje u praiskonsko, arhetipsko u čoveku, ali uvek u prostorima traganja za novim zvukom i putokazima koje je postavio njen profesor Slavenski.

Traganje za arhetipskim kod Ljubice Marić je izazvalo i specifično interesovanje za nacionalno, koje je možda najneposrednije izraženo u njenom ciklusu Muzika oktoiha nastalom u periodu od 1959. do 1963. Inspirišući se napevima Mokranjčevog Osmoglasnika, ona je osmislila vrlo osoben celovečernji ciklus koji čine: Muzika oktoiha br. 1, simfonijski preludijum večeri, Vizantijski koncert za klavir i orkestar, kantata Prag sna, koja ima značenje laganog stava ciklusa, kao i Ostinato super tema oktoiha za harfu, klavir i gudački kvintet.

Specifičnu vezu sa nacionalnim idiomom, ističu iz Udruženja kompozitora, ostvaruje u Pasakalji za simfonijski orkestar iz 1958. godine.

Sredinom šezdesetih pretežno se okreće kamernim ansamblima, komponujući 1962. delo Čarobnica, melodijska recitacija za sopran i klavir na stihove Vergilijeve Osme ekloge iz Bukolika. 1982. stvara delo Monodija oktoiha za violončelo solo, zatim 1983. Invokacija za kontrabas i klavir, 1986. godine Asimptota za gudački orkestar, 1992. Čudesni miligram, za sopran i flautu i 1996. godine klavirski trio Torzo, njeno poslednje završeno delo za koje je dobila Mokranjčevu nagradu.

Torzo je nastao kao porudžbina Kelnmuzika, institucije za savremenu muziku, i premijerno je izveden 14. aprila 1996. godine. Autorka je, kako navode, o nastanku ovog dela napisala:

"Nadahnuće za klavirski trio bili su stihovi jednog pesnika iz XIV veka, kao i jedan stih našeg velikog pesnika-vladara, Vladike Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851) koji glasi:  Je li javje od sna smućenije? Ali pored toga muzika se, kao i uvek, rađa iz sebe same po svojoj logici i zakonitosti, i neka velika objašnjenja ne bi mnogo koristila. Senka se rukom ne može uhvatiti. Za ovu muziku potrebno je povremeno preneti se u stanje dubokog unutarnjeg mira, sa osećanjem ne da se svira, nego da se sluša iz neke daljine…a najdalja daljina najbliža je najbližoj blizini."

Inače, ova kompozitorka dobitnica je i Oktobarske nagrade Beograda 1957. godine i Sedmojulske nagrade Srbije 1965, piše na sajtu SANU, za čiju je redovnu članicu izabrana 1981. pošto je prethodnih 18 godina bila dopisna članica.

Ljubica Marić napustila nas je 2003. godine. Umrla je u Beogradu.

UNESKO je 2009. godinu kao stogodišnjicu njenog rođenja uvrstio u kalendar značajnih godišnjica. Tada su održani mnogi koncerti, izložbe i drugi događaji u njenu čast.

Svetlana Velmar Janković

Jedna od najnagrađivanijih savremenih književnica

Novinarka, književnica, akademkinja koja je čitavog života živela u Beogradu, gradu o kome je mnogo i pisala, rođena je februara 1933. godine. Svetlana Velmar Janković objavila je prvi roman "Ožiljak" sa svega 24 godine, a njen književni prvenac bio je u konkurenciji za NIN-ovu nagradu, koja je inače ustanovljena nekoliko godina ranije, kada je dodeljena Dobrici Ćosiću za "Korene".

Svetlana Velmar Janković je najpoznatija po istorijskim, ali i romanima za decu u koje je unosila istorijske ličnosti.

Posle Drugog svetskog rata pohađala je Četvrtu žensku gimnaziju u Beogradu, a potom je upisala francuski jezik i književnost na beogradskom Filološkom fakultetu.

Ubrzo nakon što je diplomirala zaposlila se kao novinarka pripravnica u "Dečjoj štampi", zatim počinje da radi u dečjem listu "Pioniri". Nedugo potom postala je urednica u časopisu "Književnost", u kome je objavljivala dečje priče i bajke, a onda počinje da uređuje i u Prosveti. Iz njene biografije izdavaja se i to da je osnovala biblioteku "Baština".

Pisala je i eseje, a jedan od najpoznatiji objavljen je 1967. godine pod nazivom "Savremenici".

Vodila je “rasprave” sa uglednim književnicima poput Umberta Eka, Antonija Tabukija i Margerit Jursenar, navodi se u njenoj biografiji.

Zbirku pripovedaka “Dorćol“, koju su kritika i publika veoma dobro prihvatili, objavila je 1981. Osam godina kasnije izašao je njen roman "Lagum" koji je 1992. osvojio nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu te godine. Za ovo delo dobila je nagradu "Meša Selimović", a knjiga je nešto kasnije prevedena na francuski jezik. Nekoliko godina kasnije svrstana je među 20 najboljih knjiga objavljenih 1997. godine.

1993. godine je objavila esej "Ukletnici", a sledeće godine dramu "Knez Mihailo". Iste, 1994. godine u štampi se pojavila njena druga zbirka pripovedaka i zapisa "Vračar". Njen treći roman "Bezdno" objavljen 1995. osvojio je NIN-ovu nagradu za roman godine.

To joj je, piše u njenoj biografiji, dalo više motiva i inspiracije da nastavi da piše, pa su u tom periodu nastala tri značajna dela: zbirke pripovedaka i zapisa "Glasovi" iz 1997. godine, i "Knjiga za Marka" i "Svetilnik" iz 1998. godine. Zbirka "Knjiga za Marka" osvojila je nagradu “Politikinog zabavnika“ i “Neven“.

Ova zbirka pripovedaka jedno je od najčitanijih dela i sastoji se iz pripovedaka za decu koje na zanimljiv i maštovit način opisuju slavne ličnosti i važne događaje iz srpske istorije. U njima su opisani životi Stefana Nemanje i njegovih potomaka, od nastanka srpske države do boja na Kosovu.

2011. objavila je monografiju o Beogradu pod nazivom "Kapija Balkana" za koju je dobila nagradu "6. april" za životno delo. Dve godine kasnije objavila je esej "Srodnici" što je ujedno bila poslednja knjiga objavljena za života slavne književnice. Posthumno su objavljena njena dela: autobiografija "Prozraci 2" 2015, sledeće 2016. drugo prošireno izdanje zbirke "Vračar" i "Zapisi sa dunavskog peska".

Knjige Svetlane Velmar Janković prevođene su na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, mađarski i bugarski jezik.

Ova književnica je 2009. izabrana za redovnu članicu SANU, dok je dopisna postala tri godine ranije. Od 2007. do 2013. bila je predsednica Upravnog odbora Narodne biblioteke Srbije.

Umrla je u Beogradu aprila 2014. godine.

Milka Ivić

Najznačajnija lingvistkinja druge polovine 20. veka

Jedna od najznačajnijih srpskih lingviskinja današnjice, naročito u oblastima opšte lingvistike, sintakse i semantike slovenskih jezika - Milka Ivić bila je profesorka Novosadskog i Beogradskog univerziteta, članica SANU kao i Norveške akademije nauka i Saksonske akademije nauka.

Rođena je 1923. godine u Beogradu, gde je diplomirala i doktorirala na Filološkom fakultetu.

Foto: SANU

Milka Ivić i njen suprug Pavle Ivić predstavljaju najznačajnije srpske lingviste u drugoj polovini dvadesetog veka - poznate, priznate i cenjene u celom svetu lingvistike, naveli su iz SANU.

Gostovali su na univerzitetima Evrope, Amerike i Japana, ali su se, uprkos vrlo primamljivim ponudama, uvek vraćali u svoju zemlju, jer su smatrali da im je obaveza da rade sa svojima.

Milka je bila i gostujuća profesorka nekoliko različitih univerziteta u SAD-u i Tokijskog lingvističkog instituta.

Najprevođenije srpsko delo lingvistike.

Mnogi njeni radovi iz opšte lingvistike uvrstavani su među najznačajnije priloge u svetskoj lingvističkoj nauci, a ne zna se precizan broj jezika na koji su prevedene njene knjige. Njeni "Pravci u lingvistici" najprevođenije je srpsko djelo iz oblasti lingvistike.

"Neprocenjiva je zasluga akademika Milke Ivić u školovanju mladih kadrova i u proučavanju savremenoga srpskog jezika" napisali su iz Srpske akademije nauka i umetnosti o svojoj članici.

Inače, ova akademkinja dobitnica je Sedmojulske nagrade 1985. godine, zatim Oktobarske nagrade Novog Sada 1963, Vukove nagrade 1992. godine, kao i Zlatne plakete za izuztene rezultate u obrazovno-prosvetnom radu Udruženja Univerzitetskih profesora i naučnika Srbije 1996. godine. Među njenim priznanjima su i Povelja i titula počasnog člana Lingvističkog društva Češke za zasluge na polju nauke iz 2000. godine, titula počasnog doktora Ruskog državnog univerziteta u Petrozavodsku od 2002. godine, a Povelju za životno delo joj je 2005. godine dodelilo i Udruženje književnika Srbije.

Milka Ivić umrla je u martu 2011. godine u Beogradu.

Vera Nikolić

Jedina srpska seniorska svetska rekorderka u atletici

Karijera dvostruke prvakinje Evrope na 800 metara Vere Nikolić počinje u njenoj 13. godini, kada je pobedila u školskom krosu u Ćupriji. Tada ju je zapazio atletski stručnjak Aleksandar Petrović i predložio joj da zajedno rade. Sa 16 godina je postala reprezentativka i prvakinja Balkana.

U septembru 1966, sa nepunih 18 godina, učestvuje na Evropskom prvenstvu u Budimpešti gde Jugoslaviji donosi prvu zlatnu medalju na prvenstvu ovog tipa.

U trci na 800 metara osvaja prvo mesto, rezultatom 2:02,8, pobedivši favorizovanu i iskusniju Žužu Sabo.

Zbog tog uspeha je dobila naziv Zlatna Vera, a krajem godine je po izboru lista Sport proglašena za jugoslovenskog sportistu godine.

Inače, Vera Nikolić rođena je u 1948. godine u selu Grabovica kod Despotovca. Držala je svetski rekord u trci na 800 metara od 1968. do 1971. i jedina je svetska rekorderka u istoriji srpske atletike.

Posle 1966. nastavlja da zadivljuje sportsku publiku pa, kako piše trcanje.rs 20. jula 1968. pravi pravu senzaciju na londonskom "Kristal palasu" i u okršaju sa najvećom nadom britanske atletike Lilijan Bord postavlja svetski rekord na 800 m rezultatom 2:00,5.

Posle ovog velikog uspeha nastala je euforija u zemlji i očekivanja od Vere su bila da na Olimpijski igrama u Meksiku osvoji zlato. Vera nije izdržala, podlegla je pritisku i u finalnoj trci je odustala.

Potom dugo nije mogla da se oporavi, pa je prešla u AK „Dinamo“ iz Zagreba kod trenera Lea Langa.

Usledio je veliki povratak ove atletičarke. 1969. osvoja bronzu na Prvenstvu Evrope u Atini, a zlatnu medalju u Helsinkiju 1971. godine.

Dvadesetak dana posle Helsinkija desila se njena "trka života", kada je pobedila favoritkinju Zapadne Nemačke Hildu Falk. Ovako je opisala tu trku u intervjuu za Ilustrovanu Politiku.

Tu trku na stadionu je gledalo oko petnaest hiljada Jugoslovena. Vikali su: “Vera, Vera..”. Više od dvadeset hiljada Nemaca uzvraćalo je: “Hilda, Hilda..”. Hildegar Falk je povela kolonu. Nametnula je strašan tempo želeći da me odmah slomi. Prvih 400 metara prošle smo za 56.8. Bio je to moj maksimum, moja puna snaga… Sama sam sebi u bradu govorila: “Dobro, idemo još tako sledećih sto metara pa ću onda odustati jer sigurno do kraja neću izdržati taj ludi ritam”. Kad smo tako prošle i 500 metara, onda sam opet u sebi ljutito pomislila: “Ako si ti mene uništila do 500 metara ja ću tebe na 600 metara”. Naglo sam ubrzala planirajući da izađem iz staze, ali kad sam izborila neočekivanih trideset metara “fore”, u meni se rodila neka nova neverovatna snaga i volja. Izdržala sam do kraja i pobedila. Hilda je na cilj stigla tek peta, slomljena i potučena.

Na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Vera je osvojila peto mesto sa novim jugoslovenskim rekordom 1:59,5.

Atletiku je napustila 1974, a poslednje veze sa sportom imala je u Kruševcu, gde je trenirala druge atletičarke.

Vera Nikolić umrla je u junu 2021. godine u Beogradu.

Ljubinka Trgovčević Mitrović

Istoričarka koja nam je ostavila bogat naučni opus

Istoričarka, političarka, dobitnica NIN-ove nagrade za publicistiku, Ljubinka Trgovčević Mitrović bila jedna od osnivačica Udruženja za društvenu istoriju i profesorka na Fakultetu političkih nauka u Beogradu u periodu od 2001. do 2016.

Rođena je u Sarajevu 1948. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu na odseku Savremena istorija 1971, gde je tri godine kasnije magistrirala istorijske nauke, a 1984. i dokrotirala.

Pre FPN-a, radila je u Istorijskom institutu SANU, a bila je angažovana i u Centru za multidisciplinarne studije UB, Školi doktorskih studija na smeru Istorija i filozofija prirodnih nauka od 2010. do 2017. godine.

U njenoj biografiji se navodi da je u burnim godinama, od 1982. do 1986. bila članica Predsedništva SR Srbije, a pre toga delegatkninja u Skupštini Srbije u periodu od 1982. do 1986. godine.

"Imala je snage i hrabrosti da bude politički dosledna i uvek angažovana. U politički aktivizam ušla je već kao devojčica od trinaest godina, 1961. godine, sukobljavajući se sa policijom na demonstracijama protiv svrgavanja Patrisa Lumumbe. Od tada, pa preko uređivanja studentskog biltena tokom studentske pobune 1968. godine, do svih demonstracija protiv Miloševića i rata, sakupila je jedan impresivan aktivistički staž. Bili su to, kako je sama napisala, “meseci na ulici“. Ali, imala je i hrabrosti i snage da probleme države rešava i sa zvaničnih političkih pozicija, da uđe u "visoku politiku" i postane 1986. godine deo tima Ivana Stambolića", pisala je o Ljubinki koleginica Dubravka Stojanović.

Predsednica Saveza za brigu o deci i omladini Jugoslavije bila je u periodu od 1986. do 1990, a od javnih funkcija u njenoj biografiji se nabraja i to što je predsedavala Upravnim odborom Istorijskog arhiva Beograda u periodu od 2001. do 2004, kao i UO Istorijskog muzeja Srbije od 2008. do 2013. godine.

U Savezu istoričara Jugoslavije i Društvu istoričara Srbije obavljala je značajna zaduženja i rukovodila nizom istraživanja, a do samog kraja bila je angažovana kao predsednica Saveta Centra za studije roda i politike na FPN-u.

NIN-ovu nagradu za publicistiku dobila je 1986. godine, a 1995. biva proglašena počasnom članicom Međunarodnog univerzitetskog seminara u Blagoevgradu.

Umrla je početkom marta ove godine.

Društvo

Vesna Milić Radosavljević

Novinarka i social media menadžerka koja se bavi se i zapošljavanjem, socijalnim preduzetništvom i rodnom ravnopravnošću. Osim pisanja, snimanja i montaže, voli kafane, prirodu i mačke.